Ne baš tako davno, promatrala sam život drukčijim očima. Uvijek sam se divila onima koji su tako lako izražavali svoje JA, borili se za svoje ideale, snove, emocije. Nekako sam uvijek stajala u prikrajku, iza kulisa s očima punih suza i srca puna nade, nadajući se da ću i ja jednom zaživjeti i otpustiti sve ono što me koči.
Osjećala sam se kao izgubljena duša skrivena u tijelu lutke, koja se pali i gasi na određene gumbe, samo životari i čeka nešto iza duge, čeka da se život desi. Tad, izgubila sam se kompletno kako bih se opet kroz nevolje i poraze pronašla. Shvatila sam, imamo jedan život i imamo samo sebe. Na putu života prate nas mnogi ljudi, ali uvijek smo isključivo ono što jesmo, uvijek možemo 100% računati samo na sebe.
I ne, nema te osobe koja će umjesto tebe odraditi tvoje lekcije. Shvativši to, kao da mi je pao ogroman teret s leđa i srca. Jer znaš, sve je u našim rukama. Ako mi je trenutno loše jer sam si prizvala neke loše ljude i teške lekcije, ne znači da ne mogu i ne znam izaći iz svega toga. Naučila sam se oslanjati na sebe i konačno slušati onaj mali glasić koji se uporno javljao u svim situacijama i tjerao me na nedoumice. Taj glas, ta moja intuicija, to sam ja. Bog zna, da sam slušala i prije što mi govori moja intuicija, lišila bih se ponekih teških koraka i tereta. Ali, isto tako, on zna da tad ja ne bih bila ova ja.
Mislila sam da je teško iskočiti iz mase, ponekad mi je to sve djelovalo i kao odlika sebičnih ljudi, želja za privlačenjem pozornosti i slično. Međutim, s godinama sam shvatila da oni koji zaista imaju svoje ja, ne mare za tuđa mišljenja. Ne mare za to hoće li u očima drugih ostati sebičnjaci, hvalisavci i slično. Jer ni ti ni ja nismo odgovorni za to kakav ćemo utisak izazvati u drugima. Uostalom, oni koji na prvu steknu određeni dojam i drže se toga bez da ispipaju teren, ni ne zaslužuju spoznati tvoje pravo ja. Sami odabiru donositi sud bez pokrića i živjeti u svojim zabludama.
Zabluda koju sam ja godinama kreirala u unutrašnjem svijetu jest da se sve dobre stvari događaju drugima, svima osim meni. Da je netko ili rođen pod sretnom zvijezdom, ili je kakav obiteljski nasljednik kojemu je život najljepši san i lagan zadatak. Istina je daleko od toga. Istina je da su ti ljudi najprije postali svjesni sebe i svojih darova, te radeći na njima su kreirali nove lekcije i prilike. Možda to naizgled svima nama djeluje drukčije, no nismo bili u njihovim cipelama niti u njihovoj koži. Odmahnuti rukom na sve to, ne vjerovati u činjenicu da svi možemo sve, kuditi druge i plakati od zavisti jer drugima „ide bolje“, nešto je kroz što smo svi prošli ili prolazimo.
Život te iznenadi tako što s godinama otkriješ sve svoje nijanse, vrline i mane i odlučuješ očvrsnuti kako bi postao ona željena verzija sebe. Zahvališ se, kada postaneš svjestan koliko si blizu i koliko je malo hrabrosti i odvažnosti trebalo da kreneš svojim putem. Lijepo je gledati druge kako uživaju u plodovima svojih ruku, rada i muka. Lijepo je kada naučiš dijeliti tu radost s drugima, kada se uspiješ lišiti zavisti i osjećaja manje vrijednosti. Još ljepše je, biti dio toga. Ali, ne tako da promatraš sa strane i gajiš nadu u neko bolje sutra. Ne. Možda to sutra neće doći, znaš.
Imaš izbor, stajati sa strane, propuštati svu zabavu svijeta, mrgoditi se na sve one koji su uspjeli i koji žive onako kako oni žele..Ili imaš opciju b, a to jest uživati u svome putu, lišiti se nepotrebnih kompleksa i straha što će drugi misliti o tebi. Imaš opciju zaista plesati kroz život onako kako želiš, isključivo na melodiju svoje duše i srca. Znaj, ljepše te stvari čekaju ondje, nego iza kulisa gdje se godinama skrivaš i sramiš svojih plesnih koraka.
I ne, na podiju ne moraš biti jedan od najboljih. Ne moraš pobrati sav pljesak i nagrade. Ono što je bitno jest sudjelovati u kreiranju bolje, slobodnije verzije sebe. Uživati u momentu u ovome beskrajno lijepom životu, stopiti se s istomišljenicima u sreći i osmjesima, kreirati iznova neke nove korake i plesati kroz cijeli život. Jer, život treba biti radostan, život treba biti prilika da motiviraš i sebe i druge i naučiš se izraziti bez srama i straha od osude. I ne, ne gledaj pritom tuđe korake, haljine ili cipele, plesne figure. Gledaj srcem radost u tebi sličnim ljudima, koji su se izborili za sebe kao što ćeš i ti jednoga dana.
A one što se grčevito drže poznatih i sigurnih sjedišta ispred pozornice, ili pak iza kulisa, pokušaj s vremenom ohrabriti da i oni vide koliko je na podiju bolje.
Jer, život je ples i kroz suze i smijeh. Ples koji te tjera da pomičeš vlastite granice, otkrivaš najranjivije dijelove svoje ličnosti, naučiš dijeliti radost s drugima i uživati u svakom koraku na putu.
Nemoj propuštati svu zabavu, sjedeći po strani, pleši sad i uvijek.
Marija Lombarović
Napisano za atma.hr
Ne shvaćamo da sami krojimo sve. Sami sebe definiramo i definiramo svoje lekcije, kao i putanju u životu. Neće vjetrovi tako često biti povoljni za plovidbu dalekim, nepoznatim morima. Ni danas, ni sutra, možda ni kroz deset godina. Jer, ne postoji pravi trenutak. Postoji samo trenutak. Više njih. Ako pustiš jedan da prođe, ne poduzimajući ništa, ne znači da drugi neće doći. Hoće, ali pitanje je kada i kako će se manifestirati. Pitanje je hoće li ti pružiti priliku da ispuniš ono sebi davno obećano. Zašto bi čekao da vrijeme pokaže karte, otvori prilike? Kada si već do sada morao naučiti da sami kreiramo svoje prilike. Da čak i od neprilika možemo napraviti neku dobru, poučnu priliku i lekciju. I ondje, gdje sunce odavno ne izlazi, možemo otvoriti vrata svjetlosti. I u onim ljudima, u kojima je oduvijek prebivala tama i strah, možemo prouzročiti radost, makar onu trenutnu.
