Težina riječi

Postoje riječi, za koje požališ jer si ih nekoć izgovorio nekome. Postoje i one riječi, koje su ostale zarobljene u vremenu, neizrečene. Ponekad se pitaš, boli li nas više ono izrečeno ili neizrečeno?

U oba slučaja, u duši nastaje praznina i jaz. Pitanje zašto? Zašto meni? Što sam napravila da sam si nešto tako prouzročila? Moraš shvatiti, svi se drukčije nosimo sa sobom, emocijama i životom. Nismo svi jednaki, nećemo svi za-šutjeti kada mislimo da možemo riječima nekoga povrijediti i unazaditi.

Ima tih nekih ljudi koji se najprije i najlakše izlete, zaborave na dobrotu, zaborave tko su i maksimalno ponižavaju u momentima. Zato što su i sami povrijeđeni, prestrašeni. Strah im se doslovno očitava u očima, kao i nemoć da promijene svoje reakcije. Boli ih ponekad nešto što ti imaš ili znaš, a oni nemaju i ne znaju. Bole ih možda i drugi ljudi, ali umjesto da se uhvate u koštac s njima, odlučuju se prebaciti na treću osobu.

Ne zamjeraj, shvati i prihvati to da ne znaš s čime žive u svojoj glavi svaki dan. Nitko od nas nema kompletan uvid u tuđe živote i probleme, čak ni naši najbolji prijatelji ili partneri. Pokušaj se na tren ti zaustaviti, prije nego pokreneš bujicu tih riječi i lavinu ljutnje.Ne zamjeraj ljudima to što su grešni, što su ljudi. Svi smo ponekad takvi.

Ono što trebaš naučiti jest odmaknuti se na vrijeme. Otići kada vidiš da brod tone, a spasa mu nema.

To me prošlost itekako naučila. Nije istina da ostaju samo najhrabriji. Ponekad ostaju oni zaslijepljeni drugima, ne videći svoju posebnost i sjaj. Ponekad ostaju oni slabi i nesigurni, nespremni da uhvate život u svoje ruke, pokažu zube i učine ono što će njih napraviti boljima i sretnima. Ponekad, najhrabriji odlaze.

Ne jer žele, nego jer shvaćaju da moraju zatvoriti neka vrata, kako bi njegovali i sačuvali sebe. Daleko je to od sebičnosti, kad slomljen odlaziš od ljudi s kojima si dijelio sebe. Ali, shvaćaš da život mora zatvoriti većinu vrata i spaliti stare mostove, kako bi svatko od nas pronašao nešto novo, nešto što mu pripada i čeka ga raširenih ruku.

Nismo stvoreni da bismo išli konstantno rame uz rame uz sve ljude koje smo upoznali i zavoljeli ili prihvatili. Ne uče se tako lekcije, ne pomiču se tako granice.

Neki se ljudi najjednostavnije udalje, dopustivši si da ih nedostatak vremena dovede u tu poziciju. Drugi pak, ne mare ni najmanje za druge pa ih puštaju da tonu sami. Neki od nas ostavljaju i dalje srce i dušu tamo s tim ljudima, zahvalni u tišini svoje sobe jer smo nekoć dijelili sebe i svoj život s njima.

U mislima i dalje ponekad mislimo na njih i kako su, molimo da pronađu sebe i da budu sretni. Nosimo ih sa sobom i dalje, otisnuti su u našoj koži, smijemo se i dalje istim stvarima koje su nas skupa veselile. Ali, shvaćamo da smo trenutno odvojeni dušom. Trenutno smo zaokupirani nekim novim doživljajima i lekcijama, te ne stignemo rasipati sebe više za druge. Jer naučili smo da tako najbrže gubimo ono istinsko ja.

Možda ćeš s vremenom poželjeti zagrliti stare znane ljude, sa istima se od srca nasmijati i ispričati. Zato, vjeruj mi, ljepše je da neke riječi ostanu neizrečene, iz međusobnog poštovanja. Suviše bole loše riječi koje su izrečene, tada je šteta već odavno napravljena.

Oprost dolazi s vremenom, istina. No, lakše ćete izgraditi nove mostove sa starim ljudima, ukoliko je ostalo ono malo respekta.

Svatko od nas nosi svoju težinu i prihvaća težinu tuđih riječi. Svatko od nas zna da treba vremena kako bi pronašao sebe, naučio i bez drugih povremeno egzistirati. Ne dopusti da ti riječi tjeraju suze na oči prije nego li dobro razmotriš situaciju i prepoznaš vapaj druge osobe. Ali, ne dopusti ni da drugi ljudi prema tebi budu sve samo ne dobri ljudi.

Koliko daješ, trebao bi primati – kažu, premda često u životu ne bude tako. Ali s vremenom ti život pokaže da se ono što si znao dati, itekako deset puta ljepše u budućnosti vrati.

I pokušaj, barem pokušaj svaki dan birati i dijeliti samo one lagane, lijepe riječi. Ne ostavljaj ožiljke iza sebe, već radost i lijepa sjećanja na ono što si jednom dijelio sa drugima.

 

Napisala: Marija Lombarović

Napisano za: amazonke.com

http://amazonke.com/2018/07/15/tezina-rijeci/

 

 

Oglasi

Koliku moć ti daješ tuđim riječima?

Znati se nositi sa onim što ti drugi govore ili rade zahtijeva određenu količinu iskustva u životu i snagu karaktera i psihe. Ono što govorimo i radimo drugima odražava se upravo i na nama tj. može nam se vratiti kao bumerang ukoliko je negativno. Ali, snosimo li mi odgovornost za to kako će se netko drugi nositi sa konstruktivnim i destruktivnim kritikama i emocijama?

Na nama je da damo sve od sebe, da se ponašamo onako kako želimo da se ponašaju prema nama. A svatko od nas snosi odgovornost kako će zaprimati tuđe riječi, djela ili kritike. Ne može mene netko uvjeriti da ne vrijedim, da nisam dovoljno dobra ukoliko mu ja sama to ne dopustim. Ne može mi netko reći da nešto radim pogrešno  i da je njihov način ispravniji od moga.

Svaka riječ nosi svoju energiju, to ste nadam se već svi usvojili.  Imaš tih nekih ljudi koji svoj sjaj dijele sa drugima velikodušno. Koji ti s dobrim namjerama upućuju riječi i pomažu ti djelima. Imaš i onih koji svoje namjere zapakiraju u najljepši papir, a ispod njih su riječi oštre kao mač, stvorene da paraju tvoju kožu i dušu. One koje ti automatski naprave blokadu u glavi da od šoka, bijesa i tuge ne uspiješ izustiti niti a, a već si zaglibio u negativi jer si im dopustio da te taknu. Zašto?

Zašto ti je i dalje bitno što će oni ili bilo tko reći? S druge strane zašto neki ljudi imaju konstantnu potrebu komentirati sve što se događa ili sve što drugi ljudi rade? Zašto smatraju da su kompetentni, uzvišeniji  ili bolji od ostalih?Zašto ne nauče zašutjeti?

Zato što im očigledno nitko na dovoljno jasan način nije rekao da zašute. Nitko im nije rekao da je njihovo crnilo ono što oni misle o nama ili drugima. Da je njihov problem i njihov kompleks kada ništa na svijetu ne ”odobravaš” i ne smatraš dovoljno dobrim. Ukoliko im zaista nitko nije jasno pokazao da je njihovo mišljenje sasvim nebitno za nečiji opstanak, normalno da će se i dalje smatrati ”odabranima” da šire svoje mudrosti (komplekse) i guše negativom druge ljude.

Uzmimo pet različitih osoba i stavimo ih, pokusa radi, u jednu prostoriju. Jedan od njih neka bude glasna, naprasna osoba, puna tanašnog samopouzdanja, uvjerena da može sve tako što pretjerano naglašava vlastite sposobnosti.  Zatim, uzmimo čistu suprotnost, osobu koja se boji svoje sjene, koja i dalje slijepo vjeruje svemu što drugi prezentiraju kao univerzalnu istinu. Osobu koja nikada ništa nije napravila misleći isključivo svojom glavom.

Uzmimo tu i osobu koja je kao vjetar. Malo ode na jednu, malo na drugu stranu. Jedan dan ima svoje ja, drugi dan ima tuđe ja, ali ga ne dira previše mišljenje drugih o njegovoj flegmatičnosti i promjenjivosti.   Stavite još jednu osobu, onu koja je svjesna sebe, onu koja se cijeli život bori po nekom svom sistemu i principima i ima svoje čvrsto ja. Kao šećer na kraju, dodajte i tu osobu koja je izuzetno nametljiva , ne samo egocentrična, nego i puna lažne mudrosti i zaista energetski naporna u tjeranju vode na svoj mlin.

Što mislite, tko će prvi popustiti pod pritiskom? Hoće li se desiti to da će svi postati vidno nervozni i živčani, krenuti se svađati jer se osjećaju bespomoćno i manje vrijedno? Hoće li taj pojedinac koji ima sebe uspjeti odmaknuti negativu i maknuti fokus sa negativnih riječi? Je li moć persuazije ovog egocentrika toliko jaka da i ovoga koji ima svoje čvrsto ja uspije na tren uvjeriti da je njegovo mišljenje  ispravnije?

Ovaj koji je glasan i naglašava svoje sposobnosti vjerojatno će se s egocentrikom boriti za nadmoć. Od silne buke neće niti slušati mišljenje onoga koji ima svoje ja. Onaj koji se boji svoje sjene još će se više sakriti u sebe, odmaknuti u kut i prihvatiti mišljenje onoga koji u dvoboju ”pobijedi”. Ovaj promjenjivi, flegmatični pojedinac će se radi mira u prostoriji prikloniti bilo kome, jer njega odveć ni ne dira. A ovaj koji zaista ima svoje ja?  Neće ga nitko uvjeriti da njegov put nije ispravan. Osoba svjesna sebe i kompleksnosti drugih ljudi znati će se nositi sa težim osobnostima, sa onima nepotpunima.

Ako ja odlučim da mene taj susret ne može uznemiriti, neće. Ako ja odmaknem te egocentrične riječi i loše pokušaje uvjeravanja, oni neće postići svoju svrhu. Jer ja znam da osoba koja sebe bahato  stavlja u prvi plan obično i je najnesretnija i duboko nezadovoljna. Ta osoba može na sebe nabaciti bilo kakvu krinku sreće i uspjeha, ali neuspjeh i tuga se jasno očitava na duši, u očima i u ponašanju pojedinca. I ne, ne mora ona tada niti govoriti nešto kontra drugih, dovoljno je samo slušati i promatrati kako govori o sebi. 

Isto tako, osoba koja je izuzetno nametljiva, koja uvijek tjera vodu na svoj mlin svojim postupcima zapravo dokazuje da nikada nije uspjela natjerati vodu na svoj mlin. Nikada zaista nije imala kontrolu nad sobom ni vlastitim životom, tako ni nad drugima. A to je osoba koja zapravo najviše žudi za tim da ima kontrolu nad sobom. Osoba duboko nesretna i zbrčkana od glave do pete koja si ne želi dopustiti da shvati ono jednostavno. Nemamo kontrolu nad drugima, nemamo kontrolu nad događajima. Moramo naučiti uzeti život u svoje ruke i imati kontrolu nad svojim mislima i postupcima.

Ne, nije to lagan proces. Da, izvrnuti ćeš si cijeli svijet naopako, stotinu puta padati ne bi li uspio shvatiti i primijeniti nešto nazigled tako jednostavno. Možemo jedino kontrolirati i upravljati vlastitim mislima a zatim postupcima. Možemo odlučiti hoćemo li dopustiti drugima da nas uznemiravaju svojim bijesom, nedoumicama, dosadom, problemima, negativom. Moramo shvatiti da svaka loša upućena riječ/kritika ili poruka ne znači nužno da s nama nešto ne valja. Najprije dobro sagledaj od koga je upućena. Zatim sagledaj sebe i svoje postupke i naučiti ćeš razlikovati stvarne kritike od onih negativnih, poslanih da te bacaju na dno.

Vibriraj pozitivno, zamijeni negativno za sunce, za lijepu gestu, dobru knjigu, meditaciju, glazbu. Pjevaj dušom, srcem, usnama. Pleši cijelim svojim bićem. Uključi se kada ti paše, kada si okružen samo pozitivnim ljudima koji iz tebe izvlače ono najbolje. Isključi se kada ti je loše. Isključi se kada si okružen ljudima koji te žele obeshrabriti umjesto podizati. Isključi se kada ti govore da ne možeš. Ili im nauči reći kada da zašute. Nauči im pokazati da njihove riječi ne dopiru ni do tvoga uha, kamo li do glave.

Vibriraj pozitivno i prihvaćaj samo pozitivno. Negativnog imamo svi u sebi ponekad ali učimo se oduprijeti tome svaki dan, učimo se gledati i to negativno kao neku pouku.

Ti imaš moć, znaš to. Svjestan si duboko u sebi da si jedini kreator svog života. Da one koje puštaš u život sam biraš. Stoga, snosi odgovornost za vlastite riječi, trudi se da su one pozitivne kao i misli.

I čovječe, ne daj na sebe. Ne daj da te ruše ti koji te nisu gradili. Ne daj da te obeshrabre ti koji nisu ni sidro iz mirne luke dignuli. Ne daj te uvjeravaju da tvoj put nije ispravan.

Nisu oni ti. Ne možeš njih promijeniti jer ne događa se ta unutrašnja promjena silom.Ali, možeš promijeniti sebe i ne dopustiti im da ti kradu mir.

Shvatio si, ti imaš moć formulirati sve kritike u gorivo za dalje. Shvatio si, tvoje riječi neka sjaje, sjajit će i tvoja budućnost.

 Napisano za atma.hr
Napisala: Marija Lombarović

Iluzija ljubavi

Jako često, željni zajedništva i ljubavi, dopuštamo sebi da lutamo godinama. Uhvatimo se te osobe, za koju mislimo da nam je centar svijeta, ne shvaćajući da mi njemu nismo niti opcija B. Doduše, shvatimo itekako s vremenom da njemu nitko nikada neće biti prioritet u pravom smislu te riječi.

Iz početka, sve bude savršeno, pomalo i filmski. Srećete se na najneobičnijim mjestima, na najljepše načine da vam još samo fali neka ljubavna pjesma u pozadini. Vjetar ti miluje kosu i lice, u toj haljini izgledaš kao da ćeš pokoriti cijeli svijet, i prvi put u životu ti se osjećaš toliko poželjno, lepršavo  i posebno. On svaki put donese nekakav dar za tebe, bilo u obliku najljepše ruže, knjige ili neke sitnice koja ti je zapela za oko, znajući da će lijepim manirima otvoriti put ka srcu, ondje gdje tako jako želi ući.

Zabavlja ga to, ni ne slutiš. Daješ mu krila svaki dan, postaješ njegov eliksir života i vraćaš ga u mladost. Njemu je ova igra odavno već dobro poznata, uhodana rutina. Samo je poput predatora  čekao neku novu žrtvu. Dovoljno svoju, ali opet glave debelo u ružičastim oblacima i romantici, znajući da će pasti najbrže. Znao je čim si prvi put koračala prema njemu, da taj prkos koji nosiš samo skriva tvoju nesigurnost i strah. Znao je, o itekako je znao, da ispod hladne vanjštine si zapravo izgubljena i slomljena. Čekao je priliku da ti liječi rane, da ti se uvuče debelo pod kožu i hrani se tobom.

Tad, dala si sebe onako kako samo ti znaš. Srcem, iskreno, bez zadrške i sumnje. Odlučila si vjerovati njemu, unatoč tome što si osjećala da ne smiješ. Odlučila si braniti ga u svemu, jer hej, tako se brani netko tko je srcem i dušom tvoj.  Ti i on, dva potpuna stranca, dvije potpune suprotnosti, a opet dvije nerazdvojne budale. Ti previše svoja, on previše svoj, negdje u momentima i svoji i ničiji zajedno.

Lagala bi sebe, znaš, kada bi se pretvarala da nisi osjećala taj nemir i košmar te da ti nije postalo s vremenom jasno. Lagala bi sebe i kada bi rekla da si trebala i htjela drukčije. Kao i on, živjela si taj svaki dan kao da je posljednji. Kao i on, dopuštala si toj povezanosti i energiji da te uzme cijelu, da vam se duše stapaju u jedno do boli. Dopuštala si da kroz njega lomiš i otkrivaš sebe.  Znala si da će boljeti, znala si da će godinama trajati kao prokletstvo davno bačeno.

Nisi mogla maknuti se, ne. Previše godina je trajalo, previše emocija je uloženo. Noćima si proklinjala dan kada ste se mimoišli u busu, kada ste okrznuvši jedno drugo u prolazu osjetili da vatra počinje tinjati u vama. Te oči, ostale su urezane u tvojoj duši, kao i taj glas. Bilo je previše lijepo i bolno, da bi se poželjela maknuti, svaki put bi išla po još, kršila obećanja sebi dana. Nisi marila za druge, nisi marila što će tko misliti o vama. Na koncu, nije ni bilo bitno, nisu oni osjetili niti dio vašega svijeta.

On je bježao, bježao da se iznova sto puta vrati, rani tebe i sebe svojim strahom i neodlučnošću. Kada bi ipak bio spreman ispravljati krive drine, ti si bila ta koja je iz inata zakucavala nove čavle u vaš zajednički lijes. Tek onda nisi mu htjela dati do znanja koliko boli, tek onda si mu htjela pokazati da zapravo nikada  nisi ni bila njegova, nego isključivo svoja.

Mislio je da je preduboko pod kožom već, da ćeš se ponašati ipak onako kako on pretpostavlja, potrčati u zagrljaj, oprostiti sve i zajedno krenuti u nove borbe. Željela si vjerovati da je netko tvoj. Sanjala si ga noćima, osjećala na daljinu sve njegove nemire i tuge. Osjećao bi kada ustukneš na moment, kada se poželiš maknuti iz košmara, otići negdje drugdje. Tad, zagrlio bi najjače, tad volio bi najviše ne dopuštajući ti da odeš.

No, ondje negdje između silnih obećanja koja su se nakupljala s godinama, kao i međusobnih razočaranja, odlučila si iznova prepoznati sebe. Ne onakvu kakva si bila, kakva si mislila da jesi. Otkrila si svoje nove nijanse. Shvatila si da i bez njega postojiš, i to koliko! Shvatila si da je bilo dosta laganja sebe i njega, da ne možeš biti ono što on želi da za njega budeš.

Mirna luka, utočište, njegova najvjernija i najdraža muza. Ona kojoj će se uvijek rado vraćati i od koje će uvijek iznova odlaziti, jer se nije znao ni mogao nositi s tobom kao ni sa svojom istinom.

Previše falševa, rekli bi ljudi. Možda je bilo teško shvatiti da ipak niste toliki igrači. Niste uspjeli prevariti sebe, prevariti život. Znaš, uvijek si mu bila potrebna i neophodna kao zrak koji udiše. Bez tebe, on nije onaj tko misli da je, bez tebe on je samo sjena. Znaš, i danas se negdje previre u vlastitom košmaru života kakav si je odabrao, da te zaboravi. Ali znaj, i dalje si mu neophodna kao zrak. I dalje bi dao sve da može samo na trenutak ući ti pod kožu, natjerati te da i dalje budeš ovisna o njegovim obećanjima, o osjećaju koji ti je pružao.

Shvatila si, nije to bila ljubav kao ljubav. Bila je to ljubav prema onoj verziji sebe kakva si bila uz njega. Shvatila si, on je taj koji je izgubio sve, a nije niti pronašao sebe, da bi se imao u nekoj boljoj verziji, bez tebe.

Jer, ljubav nije borba sa njegovim egom. On ga je trebao naučiti primiriti. Ljubav nije konstantno dokazivanje nekome da si dovoljno dobra, trebao te držati kao kap vode na dlanu. Ljubav nije prepoznavanje i voljenje sebe kakva si bila u njegovim očima. Znaš, i prije njega si bila ti, i prije njega si mogla postojati.  Ljubav nije konstantna borba za prevlast, nadmudrivanje i ovisnost. Ljubav nije odlazak, već ostanak.

Zapamti to, ljubav je borba rame uz rame, svaki dan, bez izlika. Ljubav je onaj tko je s tobom u najvećim i najgorim problemima, i ti uz njega. Ljubav je onaj koji nikada nema potrebu otići iz inata, niti da bi dokazao nešto. Ljubav je onaj koji te poštuje, jednako koliko i ti njega. Ljubav je onaj tko voli ono što ti zaista jesi, kao što ti voliš sve na njemu.

Sve ostalo, što misliš, ono radi čega si ostajala negdje daleko u prošlom vremenu, iluzija je nekih davnih emocija. Ono što te iznova bacalo u ponor i razbijalo o zidove, nije istinska ljubav bila. Možda je, na trenutak, bila donekle ljubav, ali nedovoljno jaka da traje, nedovoljno da ti sreću daje.

Kloni se iluzija ljubavi, ostati će strgani konci i zakrpe na srcu kojih ćeš se teško riješiti. Znaš, njemu nijedna nije dovoljno dobra bila, niti će ikada biti, jer on nije spoznao sebe. Znaš, ti ćeš uvijek biti podsjetnik na jedino čisto i dobro u njegovom životu, jer si išla u sve to bez fige u džepu, dok su ga drugi rušili. Znaj, to ga najviše i boli, jer on ne zna kao ti da voli. Znaj, teško će se riješiti tuge koju si je sam prouzročio tako što je ono najljepše radi straha odbacio.

A ti, ti ćeš s vremenom shvatiti da si ne smiješ dopustiti da te ruši onaj tko te ni gradio nije. Shvatiti ćeš da si jaka, otkriti ćeš iznova sebe i otpustiti iluzije da kopnu s uspomenama duboko u skladište duše.

Jer ne treba tebi kukavica, s jakim ženama rame uz rame mogu životom putovati samo oni hrabri.

Napisano za amazonke.com

napisala: Marija Lombarović

 

http://amazonke.com/2018/07/12/iluzija-ljubavi/

 

 

Iako si žena, ponekad si drugoj ženi vuk

Prepoznati će se ponekad svaka od nas u ovome. Koliko god bile sebi ili drugima  divne i krasne, toliko smo ponekad i nejasne i zločeste.

Zašto nosimo taj kod u sebi, kada znamo da svi potječemo od istoga izvora? Znamo da je svaka od nas registrirana da voli i da ju pritom boli, da dijeli smijeh i tugu jedna s drugom, da kroz međusobne i pojedinačne ožiljke učimo jedna drugu kamo smije ići a kamo ne?

Kako bi život bio lijepo mjesto za življenje, kada bi žene manje prstom upirale jedna u drugu. Ona ima ono što ti nemaš, ti imaš ono što ona nema. Čemu vječito rivalstvo, svađanje i uplitanje bez mjere i poštivanja osobnih granica? Čemu ponižavanje i osuđivanje na prvu? Toliko komplikacija a toliko smo zapravo slične.

Ti se kao i ja brineš svaki dan o tome vidi li se tih par kila viška ili ne. Brineš se kakav dojam ćeš danas ostaviti, jesi li dovoljno lijepa, privlačna, nasmijana, uredna i dotjerana. Isto tako skrivaš pogled od sebe u ogledalu, skrivajući pod prevelikom odjećom i sve one strije koje si zaradila zimi debljajući se malo više nego inače, ili si ih dobila donijevši novo biće na svijet. A celulit, ah taj prokleti famozni celulit. Zašto se ne bi i ti fotošopirala kad već sve to rade? Kako ćeš ovo ljeto otići na plažu i sakriti se od znatiželjnih pogleda.. Gle čuda, neće te muškarci tako gledati, žene su te koje će te secirati. Najbolje si pokvari ljeto i život, najbolje stavi burku na sebe i odi takva u javnost.

Zašto smo programirane da sijemo zloću i osudu ponekad? Da se međusobno uspoređujemo, natječemo i kudimo? Sjećam se, imala sam u školi jednu posebno blesavu takvu. Koja je svaki moj novi pokret imitirala, koja je morala imati istu odjeću kao ja, učila je čak i moj vokabular i nije se znala izražavati na sebi svojstven način, pa je krala sve moje. Došla je do te granice da je čak morala i ljubiti one koje sam ja ljubila. Nisam shvaćala to, izluđivala me toliko puta dnevno da sam ju često zamišljala kao lika iz crtića kojega tako rado hvatam za vrat ili udaram tavom po glavi. Znate o čemu pričam… Kako je škola završila, tako smo se razišle. Mislila sam, prestati će agonija, okrenuti će se ona sebi i svome životu. I eno je,toliko godina nakon, ona i dalje pati da ide u korak sa mnom. Morala se ranije udati pa to nabiti na nos. Znaš, ja imam nekoga svoga, znaš ja sam sretna. Ti, ti si i dalje tamo, radiš to i to, nisi uspjela još u svome naumu.

E da, vjerujem da imate i vi slične. Nažalost. Problem je u tome što se ovako međusobno kao bodrimo i shvaćamo. Pričate sa prijateljicama o tome kada dođe vrijeme za movie night. Smijete se i plačete jer shvaćate koliko smo ponekad glupe. Obećavate si da se nećete više tako međusobno podbadati i natjecati. A zaboravile ste obećati sebi da se nećete tako prema nikome ponašati. Jer, jedno je vaš čopor, znam. One odabrane s kojima dijelite sve najintimnije tajne, a drugo su one nepoznate koje vas ne dotiču, je l’? Njih je tako lako osuđivati i pljuvati, ismijavati ih na plaži, rugati se njihovim štiklama, suknjama, pogrešno iscrtanim obrvama? Zašto, zašto se ne identificirate s njima? Jer nisu dio vašeg čopora? Jer ih ne poznajete osobno da biste bile blage prema njima?

One nisu rodile jer su sebične, one su rodile jer nemaju drugog izbora. One su se udale jer nemaju karijeru, one se nisu udale jer imaju karijeru. One su ružne, ponekad su vam lijepe, ponekad ste zavidne jer su bolje od vas. One imaju novaca jer imaju bogate očeve, one imaju novaca jer su kurve ili sponzoruše, one imaju novaca zahvaljujući muževima ili braći. One su stalno mršave, dotjerane, u super odjeći..vjerojatno ništa ne jedu, nemaju zdravstvenih problema. One imaju previše vremena za sebe pa se samo šminkaju i previše su fokusirane na ono vanjsko.

Ljubomora, joj ta prokleta ljubomora. Ljubomora jer netko ima više sreće u životu pa možda ima više novaca. Hm, da. A što da vam kažem da taj netko možda boluje od neizlječive bolesti, gdje novac nikako ne može pomoći? Što je s onom koja ima naizgled savršen život, kuću iz snova, predivnog muža? A što ako njezin muž nema vremena za nju, ako su djeca nemoguća i izuzetno neposlušna? Što ako taj muž nju gleda samo kao svoju imovinu, onu koja mora šutjeti i sjediti doma? Što ako je duboko nesretna a ne može radi djece van? Onda je glupa, jer želi i dalje pokušati popraviti neke odnose? Što je s onom koja često putuje, izgleda kao avion i stalno se naslikava? Ta ima tuđih para ko blata, sigurno je sponzoruša. Možda je upravo ta godinama naporno radila, bez dana slobodnog, da bi napravila nešto svoje i zaista uspjela? Možda to što putuje njoj ne znači sreću nego bijeg od stvarnosti u kojoj ona nema nikoga svoga, nema obitelj, nema utočište…

Što je s onom mršavom, koja se kao ne može udebljati? Ona mora da se osjeća fantastično svaki dan, kao da je Bogom dana muza, bez ikakvih kompleksa. Znaš li da je možda njoj svaki dan ružan i tužan. Jer upravo radi tog istog izgleda, nju šikaniraju i odbacuju. Nju isto etiketiraju kao i onu koja ima nekoliko kilograma viška. Za nju možda svi govore da ne može imati i pamet i ljepotu. Možda govore da je kurva, jer šteta takav izgled baciti. Možda govore da je anoreksična, jer se ne može udebljati? Možda misle da je površna, jer izgleda kao da nema briga ni problema. Eh. Možda je samo umorna, od etiketiranja. Od toga da radi izgleda čak i teže prolazi u životu nego mi. Jer što god da dobije, posao, muža, novac, putovanje, nikada nije na čisto s tim je li to dobila radi karaktera ili izgleda. Možda joj vrata radi toga i nisu otvorena, jer je možda previše atraktivna pa će zasjeniti druge i zadavati komplekse nekima?

Shvaćate li poantu? Ovu pošast ne mogu zaustaviti muškarci, jer su većim dijelom žene zaslužne za to maltretiranje. Ne shvaćate da smo MI SVE PRIPADNICE ISTOG ČOPORA. Majke ili nemajke, radnice ili neradnice, mršavice, normalne ili bucke, karijeristice ili boemi, dotjerane ili ne, sa šminkom ili bez, bez novca ili s novcem..ISTOG SMO KOVA. U duši sve čeznemo za istim. Za prihvaćanjem i ispunjenjem. Za mirom, našim kutkom, našim ljudima i ljubavi. Sve dnevno prolazimo sto i nešto nervnih slomova, iz sličnih razloga. Sve strahujemo da ćemo s godinama biti odbačene, zamijenjene za mlađi model, da ćemo izgubiti priliku za ljubav ili potomstvo, da ćemo se izborati do neprepoznatljivosti, izgubiti sebe.

Čemu onda taj rat? Zašto ne pružimo ruke jedna drugoj? Zašto jedna drugoj ne poželimo iskrenu sreću, ne udijelimo iskreni osmijeh ili kompliment? Zašto se međusobno ne bodrimo i potičemo da radimo na svojim unikatnostima? Koliko god da smo iste, toliko smo i različite. Ne može jedna zasjeniti drugu, jer svaka ima svoj ključ i svoju posebnost. Prestanite krasti jedna od druge, identitete, muškarce, titule, haljine… Svaka će naći svoje, ono što njoj pripada. Rastite skupa, odgajajte nove generacije žena zajedno, da ne bi radile slične stvari u budućnosti, da bi lakše živjele i fokusirale se na ono što je zaista bitno u životu, a to je zdravlje, sreća i zajedništvo.

Budite žene u pravom smislu te riječi. One kojima nije problem pomoći drugima na bilo koji način. One koje će iskreno udijelit osmijeh i lijepu riječ. One koje se znaju povući kada treba i ne povrijediti jedna drugu radi različitih izbora i reakcija.

Budite žene, zaboga, niste životinje da trgate jedna druga i da zazirete jedna od druge bojeći se da ćete si međusobno ukrasti sjaj.

 Napisano za amazonke.com

Napisala: Marija Lombarović

http://amazonke.com/2018/07/08/iako-si-zena-ponekad-si-drugoj-zeni-vuk/

 

Budi dovoljna sebi, a za svijet koga briga…

Znam, često si tužna, uplašena, nesigurna. Često strahuješ od onoga što će doći, skrivaš se od svega onoga što je bilo. Smatraš da nisi dovoljna, dovoljno vrijedna, dovoljno pametna ili dovoljno dobra.

Pogledaj se u ogledalo. Pogledaj se pravim očima. Znaš da imaš toliko lijepih vrlina, da imaš toliko lijepih crta na sebi. Podsjeti se na ono što ti dragi ljudi govore. Znaš koliko si nekome u životu pomogla, koliko puta si bila rame za plakanje, utočište i prenoćište nekoj zalutaloj ovčici.

Sjećaš li se kada su te hvalili koliko si smirena, velikodušna? Kada su te podsjetili da nisi izgubila ono dijete u sebi, da i dalje kroz život ideš sa tim nepopravljivim osmijehom i nakon oluje, ne skidajući ružičaste naočale..

Zašto si onda to zaboravila? Oh, znam, ponekad se izgubimo u svakodnevnom košmaru. Znam, ponekad ti treba velika kutija sladoleda, ili najveća čokolada, vino, sok, omiljeni film, omiljeni cd, noć. Treba ti vremena da plešeš sama sa sobom kada nitko ne gleda, da se satima promatraš u zrcalu i brojiš kako ćeš od sutra ipak na dijetu. Tražiš očajnički to vrijeme da predahneš od njega, od šefa, od djece, od sebe..da vegetiraš u jednoj sobi, pustiš misli u prazan hod i samo egzistiraš u trenutku. Znam. Treba ti i momenata kada se ne želiš sjećati nikoga, kada samo želiš pobjeći daleko od svega i biti na tren netko drugi, kako bi se mogao opet vratiti sebi i regenerirati. Sve je to dio naše ludosti i čari, shvaćam te ja. I sama sam ponekad takva, blesava.

No, moraš shvatiti da si sebi dovoljna.

Sebi moraš naučiti biti dovoljna. Isto tako moraš naučiti da si dovoljno pametna, dovoljno dobra, dovoljno lijepa. Nije bitno što svijet misli, koga još briga za svijet? Stvori ti svoj mali svijet. Ondje gdje će sve biti lijepo i vedro, neopterećeno. Gdje će drugi pažljivo i polagano ulaziti ne ometajući ti san ili meditaciju. Gdje će drugi ostavljati poklone u obliku lijepih poticajnih riječi, zanimljivih i neobveznih diskusija. Gdje ćete zajedno stvarati možda bedaste, možda inovativne ideje do jutra. Stvori taj svijet i kada si kompletno sama. Budi svoj najbolji prijatelj i upoznaj sebe. Spoznaj što te veseli i inspirira, što te rastužuje i uništava energiju i volju da se smiješiš. Nisi daleko od sebe, znam, samo si umorna od drugih ljudi. Jesu li te učili da je vrijeme koje odvajaš za sebe sebičnost i grijeh? Pogrešno su te učili.

Vrijeme koje provodiš sa drugima je lijepo vrijeme. Ali, vrijeme koje provedeš sa samim sobom je ono najdragocjenije. Na koncu, kroz život najviše ćeš imati ili nemati sebe. Ovisi koliko se potrudiš na tome putu.

Nemoj to zaboraviti. Neki ljudi će te htjeti promijeniti, neki će te prihvatiti i egzistirati s tobom ako im dopustiš. Ali ti ćeš uvijek biti ti. I uvijek ćeš se najviše morati oslanjati na sebe, tek onda na druge. Znaj to prepoznati, znaj da moraš sebe izgraditi kako bi bila ponekad dovoljno jaka ako stignu neočekivane nevolje.

U redu je pozvati bližnje kao utjehu i podršku. U redu je osloniti se i na druge. Gledaj da ne radiš to prečesto, jer zašto kada znaš da i sama nosiš tu snagu u sebi. Znaš da će doći i tvoj moment kada ćeš zasjati punim sjajem i biti ponosna na onu osobu koju ujutro pogledaš u ogledalu.

Shvati molim te, budi sebi dovoljna. Najprije sebi, onda drugima. On i oni će doći, kada dođe vrijeme za to, kada budeš spremna. Ne želiš valjda da dođu, dok si još nesigurna i na sto komadića razbijena?

Upotpuni svoj krug, otkrij sve svoje nijanse, i tek onda dopusti drugima da ih oni otkrivaju i cijene.

Upamti, ti si dovoljna sebi, drugi su samo divna nadogradnja u našoj bojanci života. Za svijet, koga briga. Svijet svoj nosimo u sebi zauvijek.

 Napisano za amazonke.com

Napisala: Marija Lombarović

http://amazonke.com/2018/07/05/budi-dovoljna-sebi-a-za-svijet-koga-briga/

 

Zapamti, ne postoji pogrešno skretanje u životu!

Zaboravite što su vas učili otkako ste otvorili širom oči i postali svjesni onoga što govorite i činite. Zaboravite rečenicu da su pogreške sastavni dio života. Ne postoje pogreške, postoje samo iskustva. Da su vas tako učili od početka, lakše biste prihvaćali životne lekcije. Život bi se automatski činio mnogo ljepšim i lakšim za življenje. Usvajanje tih  lekcija tjeralo bi vas da se preispitujete bez grižnje, da zaista radite na sebi i onome što želite biti. Ne biste toliko vremena gubili na tugu, na suze, na beznađe. Ne biste si dopustili prebacivanje krivnje za sve ono što činite.

Život se ne sastoji od niza slučajnosti, nikako. Ne postoji niti jedna jedina slučajnost u životu, barem ja u to čvrsto vjerujem. Isto tako, konstantnim odbijanjem promjena i onih lekcija koje su duši potrebne, samo se vraćate u startnu poziciju. Ne možete izbjeći neke lekcije i puteve. Morate proći i kroz suze i smijeh kako biste naučili tko ste. Sve što se dosad dogodilo u vašim životima, sve to ste podsvjesno i tražili da vam dođe na put. Zašto? Zato što je duša osjećala spremnost na promjene, spremnost na potres i preobrazbu u nešto bolje nakon iskustva koje će doći.

Već sam napomenula u prijašnjem tekstu, ono smo što mislimo. Iako smo ponekad uvjereni da mislimo sasvim pozitivno, da nema straha, upravo taj strah u podsvijesti kuje novi plan i šalje nam novu lekciju za usvojiti. Najlakši a ujedno i najteži način za spriječiti lošija iskustva jest otkriti svoje strahove, dopustiti im da isplivaju na površinu, suočiti se s njima. Nije dovoljno otkriti samo strah, potrebno je otkriti ono što hrani te strahove u nama. One rečenice ili misli u našoj glavi, ili ono što nam drugi odašilju kao rezultat njihovih strahova i negativnog razmišljanja, kako bismo shvatili što je okidač. Što to točno pokreće svojevrsne lekcije, ono kada na trenutak gubimo tlo pod nogama i nađemo se na nekom nepoznatom teritoriju?

Strah je lako prepoznati, ali nije lako ukloniti ga. Da bismo ga uklonili potrebno je rušiti dosadašnje obrasce razmišljanja i ponašanja. Odagnati misli koje nas ruše i birati misli i iskustva koje nas grade. Također, naučiti i iz lošijih iskustava izvući samo ono najbolje, te se suočiti sa strahom. Kada se suočimo sa onim što ne volimo ili ne želimo, tada rastemo i shvaćamo da smo se bojali samo sebe.

Zato, nema pogrešnog skretanja u životu. Da si išao drugim putem, onim lakšim, vjerojatno danas ne bi bio ona osoba kakva jesi. Ne bi naučio vrijedne lekcije, ne bi slušao  svoj glas već bi se povodio za masom i prepuštao se struji života. Nisi ni mogao ići drugim putem. Zaboravi onu što bi bilo kad bi bilo.. Tvoja duša je imala drukčiji plan i putanju u ovome životu. Točno si ondje gdje si trebao biti. I ne brini, duboko u sebi i sam znaš da je jedino to bilo za tebe ispravno. Duboko u sebi znaš da se uzalud opireš i gubiš vrijeme pitajući se zašto, kada treba samo prihvatiti činjenicu da si većinu iskustava sam prizvao u život kako bi napredovao.

Tražio si često teži put ka cilju, znajući da ćeš izaći drukčiji, jači i bolji. Znajući da će te sva ta iskustva oplemeniti i od tebe napraviti čovjeka koji se ne boji istine, koji se ne boji promjena i neuspjeha. Neuspjeh je isto kao i strah, samo kreacija u našoj imaginaciji. Niti jedno niti drugo ne mogu živjeti bez nas, ukoliko ih sami ne hranimo lošim samopouzdanjem, nedostatkom vjere u sebe i naš izvor. Ne postoji neuspjeh kao takav, niti strah kao stvaran i opipljiv. Postoje lekcije, vrijedna iskustva, promjene. Ono što nam je dano kako bismo kreirali ovozemaljski život i tražili put ka sebi, put ka izvoru. Što prije shvatimo koliko je to dragocjeno, više ćemo uživati u svakom novom danu i svakoj novoj lekciji.

Nećeš se tada osvrtati na prošlost, niti se patiti sa grižnjom i vječitim predbacivanjem sebi. Shvaćati ćeš da prolaziš kroz tunel, nakon kojega ćeš uživati u svjetlosti i snazi. Svoj život ne bih mijenjala za tuđi. Niti se kajem zbog prethodnih lekcija, baš naprotiv. Zahvalna sam ,jer svakim danom znam da su se sve te lekcije dešavale s razlogom, da bih došla ovdje gdje sam sad. I ne, nisu one bile pogrešne, niti sam ja tad bila pogrešna. Bila sam ono što jesam, autentična kao i sada. Tada sam reagirala najbolje što sam znala, isto kao što i sada dajem sve od sebe da reagiram dobro i živim dobro.

Zato, shvati da je sva moć u nama, prigrli lekcije i svaki novi dan kao novu priliku da tražiš sebe. Novu priliku da se izraziš i dišeš punim plućima. Jer, život je lijep, i sa lijepim i onim manje lijepim iskustvima. Znaš da si živ, znaš da kroz suze dolaziš do katarze i do otkrivanja onih dijelova sebe za koje si bio uvjeren da više ne postoje. Znaš da mnogi nemaju priliku disati punim plućima, niti doživjeti još jedan dan, bio on dobar ili loš.

Udahni, spakiraj kofere i uspomene dugo čuvane u duši. Uputi se još danas na put u nepoznato, prepoznati ćeš lekcije koje su tebi dane, kako bi došao na odredište, kako bi bio ono što jesi u svoj svojoj punoći.

Marija Lombarović

Napisano za atma.hr

https://atma.hr/zapamti-ne-postoji-pogresno-skretanje-u-zivotu/

 

 

I kada ti kažu da ne možeš, ti zagrizi najjače!

Puno puta izgubimo vlastiti kompas i dajemo drugima da nam sugeriraju u kojem smjeru ići dalje. Ponekad, samo mislimo da smo izgubili vlastiti kompas, i od silne buke kojom smo okruženi, doista se s vremenom izgubimo i prepustimo. Kako netko drukčiji od tebe, koji ne nosi tvoju istinu i tvoje boli, može znati koliko ti sebe možeš dati? Zašto vjeruješ kada ti pojedinci govore da nešto ne možeš?

Nemaju oni toliko identične boli, emocija, mudrosti. Jer nisu prošli ono što si prošao ti. Ne dopusti im da svojataju tvoj put i tvoje probleme, da prikazuju naklonost i simpatije onom dobrom starom rečenicom:  ja sam prošao/la slično, znam o čemu pričaš i kako se osjećaš. Ne znaš, nemaš pojma. Daleko si od spoznaje mojih boli i mudrosti, moga bića, isto kao što sam ja daleko od tvojih.  Time  želim samo istaknuti činjenicu koliko smo svi različiti. Različitog mentalnog sklopa, emotivnog sklopa i različito pristupamo usvajanju tih lekcija. Mogu zamisliti i suosjećati s drugima, ali ne mogu znati kako im je, jer ne nosim njihove terete na svojim leđima. Tužno je kada vidiš koliko ljudi pokušava pomoći ne znajući koliko nam zapravo odmažu svojom subjektivnošću.

Radije stani sa strane, poslušaj što ti netko ima za reći i to je više nego dovoljno. Svatko od nas zna kako i kamo dalje, samo se previše oslanjamo na druge.  Mnogo puta su mi pokušali stati na crtu, uvjeriti me da nisam dovoljno dobra, da ja to ne mogu. Samo zato što sebe smatraju nedovoljno dobrima, strahuju od toga da se zaista  netko pokaže kao dostojan izazova i da ih nadmaši.

Smiješno je to, koliko ih pati od dokazivanja drugima, koliko ih sluša ego umjesto srce i intuiciju. Zašto im smeta tvoj rast? Zato što oni znaju da još nisu dorasli tome, a ti si se već dovoljno izborio za sebe da naučiš hvatati prilike koje ti se pružaju. Znaju da nemaju dovoljno hrabrosti i petlje za pokrenuti nešto, natjerati se na promjenu i baciti se u nešto novo. Ne bi te trebalo to sputavati, niti najmanje obeshrabriti. Uvijek su ono najgore pričali oni izgubljeni. Uvijek su se kriomice divili onima hrabrima, koji imaju svoje ja, onima koji se trude pronaći sebe bez obzira na okolnosti. Kada ti govore da ne možeš, istina je da oni ne mogu. Oni dopuštaju da svakodnevno truju svoje misli negativom i smatraju da  ništa nije moguće. Njihova je to jad i njihova stvar.

Kada upiru  prstom u tvoje izbore i korake, znaj,  zapravo pokušavaju skrenuti pogled sa sebe. Jer su oni ti koji osjećaju grižnju radi nekih prethodnih izbora, koraka. Krivnje se rješavaju tako da ju prebacuju na druge. Ne dopuštaj im. Kada ti kažu da ne možeš, ti ipak zagriži najjače. Neka vele da grizeš u inat dušmanima. Neka govore što god misle da je ispravno. Ne znaju oni ono što znamo mi. Ne znaju oni da to nije inat. Ne znaju oni da se istinske spoznaje nalaze pod okriljem poniznosti i hrabrosti. Da ti tad zaista nije stalo tko će što misliti ili reći. Stalo ti je jedino do toga da postaješ bolja verzija sebe, da sebe gradiš kad god iznova padneš, da ustaneš. Da sa smiješkom nosiš svoje istine i boli, da ih prerasteš s vremenom i od njih napraviš nešto vrijedno spomena.

Ne znaju oni da ti ne radiš više ništa iz inata, nego iz ljubavi, prema sebi. Ljubav prema sebi ti treba biti motiv za dalje. Moraš naučiti prihvaćati sve svoje turobne dane isto kao i najsvjetlije trenutke. Tek tad, naučiti ćeš se odhrvati ružnim riječima, iskustvima i onima koji ti ne žele dobro, nego drže figu da ne uspiješ.

Zagrizi najjače, neka te iznutra razdire i boli, neka i ne znaš ponekad jesi li se usmjerio na pravi put. Pogriješi, i to je ljudski, i to je znak da i dalje ne odustaješ i da ćeš naći ono što želiš. Ne kuju se pobjede u strahovima, ne pronalaziš se iznova strahujući od života. Pronalaziš se kroz sve tuge i nesreće, kroz sve duge i osmijehe.

Zagrizi najjače, kao da sutra ne postoji, dokaži sebi da možeš. Sebi, ne njima. Jer krojen si da radiš ono što ti želiš i voliš, da živiš samo onako kako ti nalaže tvoje srce.

Vjeruj mi, spoznati ćeš neizmjernu slobodu uma i duha, spoznati ćeš istinu. Najbitnije spoznati ćeš sebe, imati ćeš sebe unatoč svim olujama i ružnim kritikama. Vjeruj mi, manje će boljeti drugi ljudi, jer nećeš više biti fokusiran na njih nego na svoj rast.

Marija Lombarović

Napisano za atma.hr

https://atma.hr/i-kada-ti-kazu-da-ne-mozes-ti-zagrizi-najjace/