Plešeš li kroz život ili propuštaš svu zabavu promatrajući one na podiju?

Ne baš tako davno, promatrala sam život drukčijim očima. Uvijek sam se divila onima koji su tako lako izražavali svoje JA, borili se za svoje ideale, snove, emocije. Nekako sam uvijek stajala u prikrajku, iza kulisa s očima punih suza i srca puna nade, nadajući se da ću i ja jednom zaživjeti i otpustiti sve ono što me koči.

Osjećala sam se kao izgubljena duša skrivena u tijelu lutke, koja se pali i gasi na određene gumbe, samo životari i čeka nešto iza duge, čeka da se život desi. Tad, izgubila sam se kompletno kako bih se opet kroz nevolje i poraze pronašla. Shvatila sam, imamo jedan život i imamo samo sebe. Na putu života prate nas mnogi ljudi, ali uvijek smo isključivo ono što jesmo, uvijek možemo 100% računati samo na sebe.

I ne, nema te osobe koja će umjesto tebe odraditi tvoje lekcije. Shvativši to, kao da mi je pao ogroman teret s leđa i srca. Jer znaš, sve je u našim rukama. Ako mi je trenutno loše jer sam si prizvala neke loše ljude i teške lekcije, ne znači da ne mogu i ne znam izaći iz svega toga. Naučila sam se oslanjati na sebe i konačno slušati onaj mali glasić koji se uporno javljao u svim situacijama i tjerao me na nedoumice. Taj glas, ta moja intuicija, to sam ja. Bog zna, da sam slušala i prije što mi govori moja intuicija, lišila bih se ponekih teških koraka i tereta. Ali, isto tako, on zna da tad ja ne bih bila ova ja.

Mislila sam da je teško iskočiti iz mase, ponekad mi je to sve djelovalo i kao odlika sebičnih ljudi, želja za privlačenjem pozornosti i slično. Međutim, s godinama sam shvatila da oni koji zaista imaju svoje ja, ne mare za tuđa mišljenja. Ne mare za to hoće li u očima drugih ostati sebičnjaci, hvalisavci i slično. Jer ni ti ni ja nismo odgovorni za to kakav ćemo utisak izazvati u drugima. Uostalom, oni koji na prvu steknu određeni dojam i drže se toga bez da ispipaju teren, ni ne zaslužuju spoznati tvoje pravo ja. Sami odabiru donositi sud bez pokrića i živjeti u svojim zabludama.

Zabluda koju sam ja godinama kreirala u unutrašnjem svijetu jest da se sve dobre stvari događaju drugima, svima osim meni. Da je netko ili rođen pod sretnom zvijezdom, ili je kakav obiteljski nasljednik kojemu je život najljepši san i lagan zadatak. Istina je daleko od toga. Istina je da su ti ljudi najprije postali svjesni sebe i svojih darova, te radeći na njima su kreirali nove lekcije i prilike. Možda to naizgled svima nama djeluje drukčije, no nismo bili u njihovim cipelama niti u njihovoj koži. Odmahnuti rukom na sve to, ne vjerovati u činjenicu da svi možemo sve, kuditi druge i plakati od zavisti jer drugima „ide bolje“, nešto je kroz što smo svi prošli ili prolazimo.

Život te iznenadi tako što s godinama otkriješ sve svoje nijanse, vrline i mane i odlučuješ očvrsnuti kako bi postao ona željena verzija sebe. Zahvališ se, kada postaneš svjestan koliko si blizu i koliko je malo hrabrosti i odvažnosti trebalo da kreneš svojim putem. Lijepo je gledati druge kako uživaju u plodovima svojih ruku, rada i muka. Lijepo je kada naučiš dijeliti tu radost s drugima, kada se uspiješ lišiti zavisti i osjećaja manje vrijednosti. Još ljepše je, biti dio toga. Ali, ne tako da promatraš sa strane i gajiš nadu u neko bolje sutra. Ne. Možda to sutra neće doći, znaš.

Imaš izbor, stajati sa strane, propuštati svu zabavu svijeta, mrgoditi se na sve one koji su uspjeli i koji žive onako kako oni žele..Ili imaš opciju b, a to jest uživati u svome putu, lišiti se nepotrebnih kompleksa i straha što će drugi misliti o tebi. Imaš opciju zaista plesati kroz život onako kako želiš, isključivo na melodiju svoje duše i srca. Znaj, ljepše te stvari čekaju ondje, nego iza kulisa gdje se godinama skrivaš i sramiš svojih plesnih koraka.

I ne, na podiju ne moraš biti jedan od najboljih. Ne moraš pobrati sav pljesak i nagrade. Ono što je bitno jest sudjelovati u kreiranju bolje, slobodnije verzije sebe. Uživati u momentu u ovome beskrajno lijepom životu, stopiti se s istomišljenicima u sreći i osmjesima, kreirati iznova neke nove korake i plesati kroz cijeli život. Jer, život treba biti radostan, život treba biti prilika da motiviraš i sebe i druge i naučiš se izraziti bez srama i straha od osude. I ne, ne gledaj pritom tuđe korake, haljine ili cipele, plesne figure. Gledaj srcem radost u tebi sličnim ljudima, koji su se izborili za sebe kao što ćeš i ti jednoga dana.

A one što se grčevito drže poznatih i sigurnih sjedišta ispred pozornice, ili pak iza kulisa, pokušaj s vremenom ohrabriti da i oni vide koliko je na podiju bolje.

Jer, život je ples i kroz suze i smijeh. Ples koji te tjera da pomičeš vlastite granice, otkrivaš najranjivije dijelove svoje ličnosti, naučiš dijeliti radost s drugima i uživati u svakom koraku na putu.

Nemoj propuštati svu zabavu, sjedeći po strani, pleši sad i uvijek.

Marija Lombarović

Napisano za atma.hr

 

Oglasi

Ponekad je važnije znati svoju vrijednost, nego slijepo pratiti srce..

Ono što se srcem vidi, oku je nevidljivo, kažu. A što je s onim što se srcem vidi a umanjuje tvoju vrijednost i čini te sretno-nesretnom osobom? Svi imamo te neke lekcije, u kojima smo često ispadali sve samo ne dobri, pošteni ili sretni. Puno puta smo se opekli ili opekli neke nedužne ljude. Ali, koliko puta smo sebe lagali da će sve biti drukčije i bolje, znajući da si lažemo, usput i duboko patili, a nismo znali ili htjeli otići?

Ponekad, umjesto svih košmara, lijepih i manje lijepih strana koje odnosi donose, valja gledati dušom i intuicijom.

Ako me život nešto naučio, a naučio me, onda je to lekcija da prije svega moramo znati svoju vrijednost, cijeniti svoj put i svoje mentalno i duševno zdravlje. Poneki ljudi i poneke lekcije ostave tako ružan trag na nama, da iako znamo što moramo činiti, idemo kontra sebe i slijepo pratimo srce.

Spoznajmo sami sebe i svoju vrijednost

Ali, je li poanta u tome da ljubimo i mislimo da smo jednako ljubljeni, a da pritom nemamo sami sebe, kompletne? Možemo li uopće istinski ljubiti ukoliko ne poznajemo sebe i spoznati sve one strane druge osobe? Mislim da ne. Sve dok ne spoznamo koliko vrijedimo, nećemo znati održavati odnose s bliskim ljudima. I dalje ćemo ili pratiti srce ili pratiti ego kako bi nešto dokazali sebi, ali i drugima. I dalje ćemo doma u svoja četiri zida plakati, pitati se gdje je pošlo po zlu i kako pojedine osobe ne cijene ono što im dajemo.

Istina je, sami sebe ponekad ne znamo cijeniti. Nisam znala ni ja. Stavljala sam sve druge ispred sebe. Njihovo vrijeme, emocije, hirovi i želje bile su mi bitnije nego li onaj moj glasić koji je govorio da to nije put ka ispunjenju i sreći.

Definiramo se sami onako kako kroz život koračamo i koliko smo svjesni ljepote tih lekcija.

Toliko sam ponekad željela biti sretna, da sam stavljala tu masku svaki dan, hineći da sam sretna s izborima i ponašanjem bliskih mi osoba. Tad sam tresnula na pod. I ostali su jaki ožiljci na duši. Uhvatila sam samu sebe u laži, u laži da živim istinski onako kako sam željela.

Shvatila sam da nisam uopće živjela, ni najmanje. Možda samo u tim momentima, misleći da ću kroz emocije dohvatiti sreću. Godine su trebale kako bih se okrenula, prvenstveno sebi. Kako bih shvatila da puno lekcija moramo naučiti otpustiti, kako bi nešto nama namijenjeno došlo i pokazalo nam da možemo puno bolje i reagirati i činiti.

Pogled dušom i intuicijom

Ponekad, umjesto svih košmara, lijepih i manje lijepih strana koje odnosi donose, valja gledati dušom i intuicijom. Valja se odmaknuti kako bi skupili energije i snage za dalje, kako bi shvatili svoju vrijednost. I ono što uvijek ponavljam, ne definiraju nas drugi ljudi, niti te silne emocije. Definiramo se sami onako kako kroz život koračamo i koliko smo svjesni ljepote tih lekcija. Sve su one tu da bi mi rasli, da bi zavirili u onaj svijet koji skrivamo od drugih, kako bi pronašli ono što nas tišti, i pronašli ključ za buduću sreću.

I treba, treba proći i dobro i zlo, kako bi više cijenili sebe i svoj mir. Pritom ne mislim na to da se otuđimo od ostatka svijeta i zaziremo od ljudi. Ali, naučimo više povući tu crtu između onoga što srce želi i onoga što duša i tijelo trenutno trebaju.

Definitivno je važno spoznati sebe i voljeti se, kako bi dijelili sreću s drugima. I ne prodajmo se za šaku sreće ili ljubavi, pogotovo kada ne osjećamo da smo sasvim svoji, svjesni i slobodni.

Marija Lombarović

Napisano za štitnjača.hr

 

Ne čekaj vjetar da ideš u njegovom smjeru, idi kontra vjetra!

Previše vremena u životu ispustimo kroz ruke, pustimo da nam sklizne kao pijesak niz prste, čekajući neke bolje prilike i vjetrove u leđa. Pritom, zaboravljamo tko smo i zašto smo poslani ovdje, zaboravljamo da imamo mogućnost ostvariti najluđe snove i to samo kroz ovaj jedan život u ovome obliku u kojemu jesmo. Nekako se nadamo, uljuljkani u rutinu, kako će odgovori na ono što nas tišti doći sami od sebe, kako će nam netko magičnim štapićem odmaknuti strah i izbrisati one ružne misli koje nas prate kroz dan.

Ne shvaćamo da sami krojimo sve. Sami sebe definiramo i definiramo svoje lekcije, kao i putanju u životu. Neće vjetrovi tako često biti povoljni za plovidbu dalekim, nepoznatim morima. Ni danas, ni sutra, možda ni kroz deset godina. Jer, ne postoji pravi trenutak. Postoji samo trenutak. Više njih. Ako pustiš jedan da prođe, ne poduzimajući ništa, ne znači da drugi neće doći. Hoće, ali pitanje je kada i kako će se manifestirati. Pitanje je hoće li ti pružiti priliku da ispuniš ono sebi davno obećano. Zašto bi čekao da vrijeme pokaže karte, otvori prilike? Kada si već do sada morao naučiti da sami kreiramo svoje prilike. Da čak i od neprilika možemo napraviti neku dobru, poučnu priliku i lekciju. I ondje, gdje sunce odavno ne izlazi, možemo otvoriti vrata svjetlosti. I u onim ljudima, u kojima je oduvijek prebivala tama i strah, možemo prouzročiti radost, makar onu trenutnu.

Život se ne može svrstati u nijedan koš. Život ne čeka nikoga, zaista. Ne ostaje dužan nikome ,a daje nam prilike ukoliko imamo dušu da ih sami prepoznamo. Naučimo prepoznati taj glas u sebi koji nas navodi na trenutak u kojemu možemo djelovati. U kojemu cijelim bićem titramo, odašiljemo pozitivno i ushićeno djelujemo. Naučimo vjerovati sebi, vjerovati da je život satkan od mnogo prilika koje se skrivaju na svakome novom uglu. Možda ih na prvu ne prepoznaš, ne žali i ne brini. Događalo se svima, da odmaknemo od sebe kako bismo se regenerirali i analizirali tko smo zaista i kamo stremimo.

Doći će. Novi dan, kao i nova prilika. I ako tako gledaš na život, znaš da si već odradio dobar dio posla. Jer, imaš vjeru u život i vjeru u sebe. Znaš da ćeš jednom doći ondje gdje želiš biti, vođen ludim ili mirnim vjetrovima. Išao kopnom ili morem, autom, brodom ili pješice. Ono što tebe čeka, ne može netko drugi preuzeti, oteti. Možeš jedino ti zaslužiti ili izgubiti. Ovisi opet samo o tebi. Ovisi o tome koliko ćeš se truditi prepoznati priliku.

Hoćeš li ići u smjeru vjetra, onim utabanim stopama, ondje gdje je lakše, gdje su drugi koračali? Ili ćeš odmahnuti rukom, uplašene duše i blesave glave, krenuti ondje kontra vjetra, gdje rijetko tko korača, kako bi sebi dokazao da možeš puno bolje i puno jače? Ovo drugo, koliko god ludo djelovalo, za mene je uvijek bilo dobitna kombinacija.. Kontra vjetra, u borbi s vjetrenjačama, kao Don Quijote, ali uspješan. Ideš za svojim srcem i pratiš isključivo svoj unutarnji glas. I kada padneš, ustaneš. I kada ti taj isti vjetar slomi krila, ti nađeš nešto čime ćeš ih iznova učvrstiti. Ne možeš letjeti, kažu, nisi ptica. Nemaš krila, sanjaš preveliko. Ja im velim, nisu bili u mome svijetu i mojoj glavi.

 

Mogu letjeti, možda ne kao ptica, ali punije i duže, puno ljepše. Mogu se vinuti u visine, isto tako mogu i pasti na tlo, iznova skupiti komadiće sebe i letjeti poučena lošim iskustvima. Mogu pronaći uvijek nešto dobro u svemu tome, i s godinama i dalje prkositi vjetrovima što me udaraju u lice.

Nikada nisam išla niz dlaku, niti u smjeru vjetra, niti ću. Puno je luđe, osebujnije i ljepše ići kontra svega.

I ne čekaj na prilike, ne čekaj na smiraj vremena kako bi napravio zamah krilima.

Pođi sad, bori se kontra sebe i za sebe, kako bi postao jači od svega. Kako bi postao ti, snažan i poseban kao što jesi.

 

Napisala Marija Lombarović

Napisano za amazonke.com

Koliko si svoja i kada nisi sasvim svoja?

Oni krasni momenti, kada ti život odvali šamarčinu i gurne te preko ruba, kako bi pao na samo dno, imaš li ih? Ja ih čuvam i previše. Negdje duboko se skrivaju, ali izvire s vremena na vrijeme, samo kako bi mi odvalili novi šamar.
Valjda moja urođena naivnost i vjera da će te kroz život pratiti ok ljudi, ako se i ti trudiš biti fer. Ili, da će se ljudi promijeniti.

Koliko si u tim momentima svoja, i kada nisi sasvim svoja? Koliko ostaješ svoja, kada u tim sekundama ti i dalje pripadaš njima, koji su te mijenjali, koji su te poružnili i razočarali?
Shvaćaš li, to “prokletstvo” koje nosiš u dubini, tu nemogućnost kompletnog odlaska, sama si skrivila? Znaš li, misliš da si tad sasvim svoja, ali ne vidiš istinu, ono što si sama prizvala i kreirala.

I miljama daleko, i godinama daleko, u tebi i dalje čuči njihov glasić. Onaj koji te je prije tjerao na plač, na razdiranje vlastite duše i enormnu količinu boli. Taj isti glasić koji tako često i tako rado ignoriraš, zapravo podsvjesno i dalje upravlja tobom i tvojim emocijama.

Znaš, nisi očišćena do kraja. Znaš, prilikom tuga ili novih padova, ti glasovi u tebi, podsjećaju na ono što si nekoć bila. Ne tražiš tad njih, ne žudiš za tim ljudima više. Ne. Ali, nedostaješ samoj sebi ponekad kakva si bila.

A oni su tu kao podsjetnik na to da nikada nećeš biti ista. Jer, da te nisu staklom rezali i ostavljali ožiljke utisnute u koži, da su samo ovlaš usnama prešli preko kože, ni osjetila ne bi te niti..

Niti povezanosti, niti osobnog pakla koji si prošla, niti prošlog vremena. Pitaš se, koliko godina će trebati proći, da bi ti glasovi kompletno nestali i ugasili se, pustili te da budeš ona drukčija ti, kamo su te ionako odavno gurnuli time što su ti okretali leđa?

Ne smiju se ni oni, znaš. Isto tako, tvoje ideje i tvoj glas je ostao negdje duboko u njima. Da ih podsjetiš na ono što su trebali učiniti i tko su jednom davno bili.
Zato, vjeruj mi kada ti kažem, i kada misliš da si kompletno svoja, bila tad luda, bijesna ili tužna, nisi sama. I nisi u tim momentima isključivo svoja.

Grle te sva ona iskustva, ili te bacaju iznova na dno, kako bi se ovaj put sve jače borila i kopala da dođeš do zraka.
Dođu, ušuljaju se u nas, kako bi ostali, kako bi ostajali bez daha od straha ponekad, kako bi pogledali istini u oči. Shvatili, da nijedan čovjek na svijetu nije kompletno svoj, i kada nije sasvim svoj, i kada je zbrojen i pribran i najsretniji.

Ostaju visiti neke nevidljive niti, spone koje te tjeraju da nauštrb njima ideš još dalje i dalje, jer želiš postati već ona verzija sebe, ona u kojem smjeru su te gurnuli.

Šteta bi bilo, silna šteta nakon svega stati i ostati. Ovako, barem će imati više razloga da pričaju o meni, nadajući se da će se te niti iznova spojiti u jednu, negdje tamo na nebeskim proplancima. Ili, u konačnici, da ćete se kompletno svi otpustiti kako bi lakše disali.

Ne, suđeni smo si svi, takvi napola svoji i ponekad prividno kompletno svoji. Da se međusobno nadopunjavamo, zbrajamo i oduzimamo, kudimo i ohrabrujemo. Utisnuti smo svi kao najljepše i najbolnije tetovaže na koži, drugima na duši, kao što su i oni nama.

Zato, zapitaj se, jesi li svoja i kada nisi sasvim svoja? I ponajviše, jesi li svoja kada misliš da si kompletno svoja?

Marija Lombarović