Prati li vas strah da niste dovoljno dobri?

U tišini sobe, zatvaramo svoja vrata i otkrivamo onaj mračniji dio duše. Iz prikrajka viri tuga, pomiješana sa strahom i manjkom samopouzdanja. Tek u mraku te sobe, pogledate se u zrcalo i pustite suzu. Svjesni ste da je to prolazan osjećaj, da se sve trenutačno nakupilo i eruptiralo svom silinom. Ali, ne možete suspregnuti jecaj duše i suze.

Gledate se i ne prepoznajete osobu koju vidite s druge strane zrcala. Tužna je i ne razvlači usne niti u onaj najmanji, usiljeni osmijeh, pogleda zabrinutog i preplašenog. Kako će se oporaviti i doći sebi, da bi sutra izgurala još jedan dan? Da, zaista svi ponekad osjećamo nemoć i nezadovoljstvo samim sobom. I to je sasvim normalna stvar. Ne dajte da vas netko uvjeri u suprotno.

Ne moramo biti savršeni, niti baš toliko svestrani i divni. Ali, moramo znati i naučiti voljeti sebe.

Putovanja i odredišta

Tu smo da se preispitujemo, rastemo i učimo, kako o životu i drugima, tako i o sebi. A najteže je neke stvari baš sebi priznati. Pogotovo to da ponekad nismo baš sasvim zadovoljni time kako izgledamo ili poslom koji radimo, plaćom koju primamo i slično. Često se zateknemo u pitanjima bez konkretnih odgovora. Postavljamo si ih sami, uporno gazeći sebe, jer nismo baš tamo gdje bi željeli biti. Zaboravljamo. Zaboravljamo da za život i važne stvari treba puno vremena. Da moramo proći sve one potrebne lekcije kako bismo jednom stigli na odredište.

Štoviše, zaboravljamo ponekad da poanta nije u odredištu i tako gubimo svu ljepotu putovanja prema njemu. Treba stati, odmoriti dušu, isplakati se… Kako bi shvatili da smo par koraka do cilja, da zaista idemo onamo gdje trebamo, samo malo više moramo poraditi na sebi i svom samopouzdanju.

Bez samopouzdanja ne možemo lako kroz život. A steći ga, itekako je teško. I zadržati, definitivno. Kad pomislimo da smo prešli sve milje, odradili sve lekcije odlično, očistili karmički dio, odahnemo. Mislimo da nam život neće dati još koje iznenađenje, no dogodi se baš suprotno. Tek toliko da bi nas razbudio i nagnao da shvatimo kako uvijek moramo biti spremni.

Spremni na što? Spremni na to da kompletno prihvatimo sami sebe, da stojimo iza toga što jesmo. Čak i kad smo tvrdoglavi, tužni, izgubljeni. Zašto? Zato što je to ono istinsko i ljudsko u nama. Ne moramo težiti savršenstvu, niti možemo biti toliko svestrani i divni. Ali, moramo znati i naučiti voljeti sebe. Čak i onda kada se čini nemogućim, kad nam i vjera i samopouzdanje padnu, kad strah prevlada i zatvara nam oči pred istinom.

Dovoljno dobri

Znate, nitko od nas sebi nije dovoljno dobar svaki dan. Ni dovoljno lijep, dovoljno pametan, dovoljno vrijedan, dovoljno sretan… Zašto onda glumiti da jesmo? Zašto ne prihvatiti to da dolazimo u više nijansi. Da nismo crni ili bijeli? Ponekad smo ono između. Ponekad se ne prepoznajemo, gubimo se, istražujemo da bi se opet vratili onome što smo kad smo sretni i svoji.

Taj strah treba poslati k vragu svaki put kad dođe. Udariti ga šakom, kao što bi udario najgoreg neprijatelja. I nasmiješiti se, jer čim se zapitkujemo i sumnjamo  u sebe, znači da nam je dovoljno stalo.

I to je odličan znak. Jer, da vam nije stalo što mislite o sebi, da ste u toj fazi ravnodušnosti, uvenuli bi kao cvijeće koje nitko ne zalijeva ni vodom ni ljubavlju. I ne, nije to posao drugih ljudi, da vas upute i podignu kad ste loše. To je isključivo vaš posao. Odagnati ili prihvatiti strah kako dođe, boriti se protiv njega. Trgnuti se, kako više nikada ne bi postali odveć pesimistični ili ravnodušni.

Tu smo da se preispitujemo, rastemo i učimo, kako o životu i drugima, tako i o sebi.

Ravnodušnost je ta koja kvari kompletan doživljaj života. A život je itekakav doživljaj i ne treba ga uzimati zdravo za gotovo. Potrudite se voljeti se i kad dođu teži dani i frustracije. Shvatite, tu smo svi jednaki. Emocije se izmjenjuju kao oseka i plima. I još nešto. Baš takvi kakvi ste – budite sami sebi dovoljno dobri. A ako se i ne smatrate dovoljno dobrima, onda učinite nešto kako biste to promijenili.

Nemojte samo čekati da se dogodi život i neki loši ljudi. Ne dozvolite si da se potratite i bacite na dno. Jednom ćete shvatiti poantu i dozvoliti si vidjeti sve svoje nijanse. Svi smo od istoga satkani, svi težimo pronalasku i prihvaćanju sebe. I to ne mogu učiniti drugi, to možete samo vi.

Odmaknite strah kako biste privukli ona lijepa iskustva i ljude koji će u vama uvijek vidjeti ono najbolje. Ono što možda u momentima čak ni sami ne možete vidjeti.

 

Marija Lombarović

Napisano za štitnjača.hr

 

 

Oglasi

Šteti li analiziranje?

Za početak, ja sam jedna od njih. Od onih koji će svaku stvar staviti na repeat u glavi, iznova mozgajući kako je što moglo biti, gdje sam mogla drukčije djelovati i zašto. 

Volim dugačka analiziranja svih odnosa pa i sebe, jer zahvaljujući njima ja sam se uspjela odmaknuti od stvari i ljudi koji su bili loši za mene. Učila bih raspoznavati svoje greške, trudila se na novim ljudima ih ne ponavljati, kako bih usavršavala sve ono što dajem, i znala primiti ono što mi drugi serviraju, bilo ono dobro ili loše.

No, ponekad u odnosima, pretjerano izgubimo glavu razmišljajući, umjesto da djelujemo.

Ponekad mislimo dovoljno je doći do rješenja, zaključka, složiti te puzzle u glavi i stvari će ići na bolje. Te osobe s kojima dijelimo sebe, prepoznati će trud u nama, volju i želju da napredujemo i gradimo odnos, samo jer im govorimo o onome što analiziramo.

Ali, zastani na tren. Nije dovoljno samo analizirati, mozgati o svemu, potrebno je djelovati svaki dan u tome smjeru u kojemu te intuicija ili mozak navodi.

Jer, nitko ne može čitati tvoje misli, nitko ne može znati da unatoč lošem izražavanju želja imaš samo najbolje namjere. Te namjere potrebno je razotkriti, omotati ih djelima. Pokazati onima do kojih nam je stalo, da zaista vidimo koliko su nam bitni, da vidimo svoje greške.

Prema tome, kako ćeš postupiti nakon što si spoznao problem , ne tebi je. Drugi ti mogu jedino glumiti podršku, pokušati dati savjet, pokušati pomoći. No, sve je isključivo na tebi i tvojoj percepciji.

Pretjerano analiziranje možda izaziva grčenje u muškarcima, muku i nervozu. Jer znaju, čim žene o nečemu triput razmišljaju, nešto ne valja. Ali, da vam kažem nešto, ne mora biti. Može biti kompletno dobro, da je vaša partnerica spoznala svoje propuste, odlučila poraditi na odnosu za vaše dobro.

Ne morate se odmah na spomen razgovora i razmišljanja hvatati za glavu ili za bocu pive.

Potrebno je razgovarati tu i tamo, kako bismo jedni drugima pokazali da i dalje gledamo u istome pravcu, nebitno kakvim problemima bili okruženi trenutno.

Sve dok osoba koja analizira shvaća uzročno – posljedične situacije, shvaća kako se što odražava na nju i vas, ne morate strahovati. Znači, u svim analizama nije samo ona i njen ego, nego ste i vi.

Neki od nas vole puno više zagrebati ispod površine, živjeti sve odnose u punoći, do daske. I to za nas ponekad znači pretjerano ulagati u misli, kako bismo iskreirali neke bolje situacije u budućnosti. Kako bismo napredovali u svakom pogledu.

Ako i kada zastranimo na tome putu, ako pretjerano analiziranje uzme svoj danak, ako dane zamijenimo za noći, osobe za misli, onda nastaje problem s kojim ćemo se morati nositi.

U suprotnom, slobodno razvijaj svoje moždane vijuge, svoje emotivne kapacitete, izgrađuj sebe kroz sve što govoriš i radiš kako bi znala pratiti put svog srca.

Jer, time pokazuješ da ti je stalo, da ne gledaš površno na ljude i odnose, kao ni na život. Trudiš se obuhvatiti više u svakom području, razvijati neke nove strane.

Marija Lombarović

Napisano za amazonke.com

Prestanite se opravdavati, ljudi će ionako shvatiti sve onako kako oni žele!

Najgore što si možeš u životu dopustiti jest bojati se živjeti autentično. Čekati da nova svitanja u tebi probude svu snagu i daju ti nadu, kako bi si dopustila da budeš ono što zaslužuješ biti.

Skrivaš se i prečesto iza drugih ljudi, dopuštaš da te definiraju neke lekcije iz prošlosti. Ne shvaćaš, to su samo lekcije, ono što si bila tad, to nisi više ti. Već samo malen dio tebe, tek obrisi one verzije koja je čekala svoj trenutak da raširi krila. I da, padala si i previše, rekla bi sad kada vidiš koliko je zapravo malo trebalo da se othrvaš negativnim ljudima i svojim lošim uvjerenjima.

Ali tad, činilo se preteškim, tad činilo se strašnim.

Izdaja svojevrsna, mislila si, prema svima koji su te voljeli i prema svemu čemu su te učili. A ti si baš nekako bila kontra svega, nisi nikada plivala nizvodno, naučila si boriti se kontra struja uzvodno. Jedna od rijetkih blesavih, srčanih, iskričavih.

Lepršajući kroz život, dopuštala si sebi da toneš. Da ti drugi ljudi ponekad diktiraju smjer, jer si bila vezana emocijama uz njih.

Nisi slušala intuiciju, oglušila si se na nju bezbroj puta, slušala si ludo staro srce. Ono te je i dovelo, skupa s inatom, ovdje gdje si sad. Ne možeš reći da nije vrijedilo. Ne možeš reći da ovo nisi ti kakva si trebala biti.

I da si samo u onom trenu kada ti se srušilo sve, pošla lijevo umjesto desno, bila bi drukčija ti. Da si ostala plakati i lomiti se ondje na raskršću, čekajući da drugi riješe tvoje probleme, danas bi i dalje stajala ondje u suzama, promatrajući život kako ide mimo tebe.

Ali, nisi. Nešto se u tebi pomaknulo te noći. Natjeralo te da iskočiš iz vlastite koži i prođeš sve nijanse boli, kako bi se rodila iznova, jača i odlučnija.

Jednostavno, kao i leptir kad raširi svoja krila, ti si raširila ruke i poletjela u ono što želiš živjeti. Prestala si se opravdavati i ispričavati ljudima koji su smatrali da imaju pravo na tvoj dio kolača. Onima koji su kroz tvoje boli živjeli, jer njima je to bila jedina hrana i radost.

Prestala si očekivati od njih da se promjene na bolje, da te počnu gledati pravim očima, da ne slušaju ono što drugi o tebi govore. Prestala si ujedno i žaliti, jer ste ti i oni udaljeni kao sjever i jug, svatko na svojoj strani svijeta. Između vas više nije bilo ničega, osim ogromnih santi leda. Hladnoće, zime i studeni u srcu, ledenih suza u očima, straha u izrazima.

Ti ljudi, nekoć tvoji, sada su postali kompletni stranci.

Pustila si da ih život skroji onako kako je morao. Jer nisu se hrvali kao i ti, a tvoju ruku vrlo često nisu htjeli prihvatiti. Ti si otišla, postati ona o kojoj se priča. Ona koja prkosi svima, tjera i živi svoje, ona koja je odlučila ostati autentična i svijetu pokazati svoju snagu.

Oni će uvijek pričati, podbadati s vremena na vrijeme, čekajući da se vratiš izmorena od svih ratova koji su te poharali. Neka se nadaju, pusti im. Shvati, oni će sve tvoje zlato ionako jednom pretvoriti u blato, osuđivati i upirati prstom u sve što si bila i sve ono što sada jesi.

Oni, kao i ti, biraju u što će i koliko će vjerovati. I vjeruj mi, nemoj gubiti sebe, svoje vrijednosti i energiju na one, koji smatraju da moraš biti jednaka njima, da moraš stagnirati na istoj točki gdje su oni, kako bi njima dala olakšanje.

Neka ih boli, nije na tebi da se nosiš s njihovim lekcijama i boli, s njihovim nesigurnostima. Ni tebi nitko pokazao put nije, sama si padala i ustajala iznova, trgala neke dijelove sebe kako bi nastala nova.

Ne opravdavaj se za svoju sreću ni za svoje boli.

Živi, radi ono što želiš i voliš, i dok god te ovdje ima, punim srcem voli.

Napisano za amazonke.com

Marija Lombarović

Živiš li još uvijek svoje jučer, ili odgađaš DANAS radi onoga što će doći sutra?

Koliko puta ste zavarali druge rekavši im da ste krenuli dalje? Koliko puta ste lagali sebe uvjeravajući se da živite punim plućima, miljama daleko od onoga što je kožu paralo? Zašto ste se uvjeravali da živite, a zapravo ste samo egzistirali na mjestu? Što ste čekali i što čekate da napravite taj korak naprijed, da odmaknete od prošle verzije sebe?

Često, rekla bih i prečesto, željni utjehe i onoga poznatog osjećaja, odlutamo mislima i duhom u prošlost. Odlutamo u ono jučer, koje možda ni nije bilo za nas dovoljno dobro, ali opet ga odlučimo raspoznavati kao nešto najbolje i najljepše što nam se dogodilo.. Kao nešto što smo odavno izgubili i sada smo mizerni i nikakvi, jer smatramo da ne možemo učiniti i doživjeti nešto mnogo ljepše.

Tad, isključujemo sva osjetila, gubimo dodir sa stvarnosti, pretvaramo se u hodajuće zombije, prazne ljušture. Jer, fizički egzistiramo tu u sadašnjem trenutku, a emocionalno i psihički smo godinama unatrag. Ondje, gdje je duša prolazila prve velike, fatalne lekcije, rastajala se od upečatljivih ljudi ili započinjala karmičke odnose. Ondje, uz sve nedaće kroz koje prolazimo u danu, pronalazimo utjehu. Mislimo da smo tad bili spretniji, sretniji i bolji, puno jači i otvoreniji prema svijetu. Mislimo, ako vratimo ta mjesta ili ljude, zaustavit ćemo vrijeme i vratiti sebe kakvi smo bili.

Tad, živjeli smo zaista onako istinski, do daske. Jer, morali smo proći nešto toliko upečatljivo i jako, kako bismo naučili najveće lekcije i napredovali. Morali smo napustiti sve znano i neznano, kako bismo stvorili ovu verziju koja smo danas. I umjesto da na prošlost gledamo sa zahvalnošću u očima, mi gledamo s čežnjom i boli. Jer, više nismo ondje. Nismo bezbrižni, postajemo zatvoreni i izolirani od svih, tišti nas dosta toga što ne znamo ili ne želimo izraziti i dijeliti, pa se okrećemo onome starome.

Ali, shvaćaš li da se život čovjekov ondje gubi? Shvaćaš li da ondje ne postoji više ništa osim uspomena i zarobljene verzije tebe kakav si bio? Shvaćaš li da je sve moralo i trebalo biti ovako, da bi danas živio slobodan i naučio boriti se za sebe?

Ne znam je li teže živjeti od onoga jučer što nikada više neće doći, uzdizati u nebesa ono što smo bili, umjesto da cijenimo bitke koje smo prošli i da sebe kakvi smo sad bodrimo da koračamo hrabro dalje.. Ne znam je li teže biti tako glavom u oblacima, živjeti u svijetu prošlosti ili živjeti u budućnosti?

Biti godinama, čak i desetljećima naprijed, daleko od svih. Sam u svojim nerealnim brigama i pogrešno postavljenim situacijama. Ondje, želimo vidjeti i spriječiti kraj, spoznati sve teške lekcije koje nam na put mogu doći, misleći kako ćemo konstantnim zamišljanjem i brigom olakšati sebi put u budućnost. Ne shvaćamo, izazvat ćemo kontra efekt. Ne shvaćamo da naše misli i uvjerenja kroje naš daljnji put. Strah je emocija isto kao i mir i ljubav. Emocija koja vibrira i odašilje sve ono negativno, tako da već si na dobrome putu da si kreiraš sve to loše što te tišti. I reci mi, tko će tad biti kriv? Ti ili život, sudbina ili Bog?

Tko će biti kriv kada brigom navučeš sve ono čega si se bojao? Kada ti dani budu obojeni sivom nijansom, a prepreke iza svakog ugla?

Priznaj, jako malo povjerenja imaš u život, još manje u sebe. Misliš da možeš kontrolirati sve što se događa, kako bi si osigurao bolju sadašnjost i budućnost. A zaboravljaš da jedino sebe možeš kontrolirati. Kontrolirati svoje emocije i uvjerenja, ono što daješ drugima i reagirati ispravno na ono što od života primaš.

Znaš li, previše godina potratimo pokušavajući skužiti život i budućnost, isto tako i ispravljajući ono što se ispraviti ne može. Ni nisi tu da bi ispravljao nešto što si već prošao. Te lekcije služile su da raspoznaš one sljedeće. Služile su ti kako bi naučio što je za tebe dobro, a što loše. Kako se nikada više na istoj vatri ne bi opekao. Kako bi, gledajući svoje ožiljke na koži bio sretan jer si se izvukao, jer si postao snažniji i bolji.

Bi li zaista volio skužiti život, proživjeti brzinski sve ono što tek treba doći, tek kako bi vidio svoj kraj? Je li poanta zaista u tome kako ćeš skončati ili je poanta u tome koliko ćeš ispunjeno živjeti? Oprosti mi, ali mislim da je važnije kako ćeš živjeti i koliko ćeš sebe dati. Život je ono što se događa sad, upravo u ovome trenutku. Jučer i sutra, tek su obrisi onoga što je bilo ili što može biti. Ti si jedini istinski kreator svoje stvarnosti, a ujedno i budućnosti.

Tek, kad shvatiš da od ispravljanja i prošlosti nemaš ništa, kao niti od straha, moći ćeš živjeti lišen nedoumica i boli. Nemoj propustiti sebe, propustiti druge ljude, odbaciti prilike i negirati sadašnji trenutak. Nije nebitan, itekako je bitan i velik. Jer u njemu prolaziš sve emocije, lekcije i prikazuješ tko si zapravo te kamo stremiš.

Neka ti dani budu ispunjeni smijehom, srećom, pozitivnim i hrabrim mislima. S puno manje brige i čežnje za onim čega više nema. Fokusiraj se na sve ono dobro što imaš i budi zahvalan za sve što si prošao. Da budeš sretan, to ti želim. Ne jučer, danas, da bi mogao biti kompletno sretan jednom, sutra.

Napisano za atma.hr

Marija Lombarović

 

Ono što ostaje si TI

Ti koja živiš tiho i nijemo, skini masku s lica svoga. Ti koja skrivaš i čuvaš najnježnije osmijehe za nova svitanja, shvati da život je kao najljepša vaza od stakla. Svaki put kada u nju stavljaš najljepše cvijeće, imaj na umu koliko je krhka, da ju jedan pogrešan pokret, a opet dovoljno jak, može razbiti na stotine komadića.

Zaboravi čuvanja za nove dane, zaboravi na srcu rane.

Život teče kao rijeka i nikoga na putu tom ne čeka.  Kažeš mi, ionako su te već stotinu puta razbili u komadiće da bi se ponovno sastavljala, nemaš snage? Ja ti kažem, uvijek duši dopusti da se sastavi, uvijek nađi onaj odbačeni komadić, koji će popuniti prazninu i životu tvome dati  drukčiju lekciju.

Ti koja se bojiš izreći ono što misliš, bojeći se osude drugih ljudi. Živiš li za njih, ili živiš za sebe? Živiš li da pričaju o tebi neki znani ili neznani, ili da ostaviš na svijetu  trag?

 

Ti koja skrivaš svoje suze, kao da nosiš sve tuge svijeta na svojim leđima. Znaj da suzama duša zacjeljuje i raste, znaj da ima tu i krivice drugih ljudi. Uzmi od njih ono najbolje, zaboravi im najgore i idi svojim putem.

Ti koja smatraš da si previše pogrešaka napravila kako bi ih ispravila. Isplači dušu na ramenu poznatome, smiri se i kreni u borbu da ispraviš one bitne odnose.

Život nikome ne ostaje dužan, svaki grijeh nas godinama stiže, ali učiniš li ispravno brišeš duše svoje dug.

Ti koja si patila, koja se i dalje pitaš što je moglo biti a nije.. Znaj da si upravo ondje gdje je duša odlučila biti. Shvati da je sve velika slagalica, dio po dio, strah po strah, zatvaraš i otvaraš nova vrata.

Nije moglo i nije trebalo drukčije.

Ondje gdje jesi sada, priznaj sebi koliko si zapravo ti, koliko si uistinu sretna jer moglo je drukčije, moglo je i puno gore.

Ti koja se ne miriš s nepravdom, koja dopuštaš duši da plače svaki dan i lomi se na komade. Upravo ti, ne odustaj! Radi takvih poput tebe i mene, život će postati bolje mjesto za življenje. Udijeli utjehu čak i kada ju ne traže, udijeli osmijeh jer, eto, dopuštaš duši da se čak i bez razloga smije.

Svaka tvoja suza je blagoslov, svako tvoje nerviranje je dokaz da si i dalje živa, da ti je i dalje stalo. Ispod te ljušture snažne osobe, kuca i dalje ono isto dječje srce, puno nade i snova.

Zašto si zaboravila biti ti?

Zašto si prestala sanjati i ljude doticati svojim riječima, svojom toplinom? Rugala si se i klela nekoć, i ljude i sebe, kako nikada nećeš postati oni, tužni klaunovi. A tko si sad?

Obriši tu šminku s lica, ne budi klaun nego se nasmiješi kao iskrena i snažna žena kakva i jesi. Sve će jednom nestati, a mi ćemo negdje u drugom vremenu ostati. Shvati već jednom da nisi marioneta, nisi rođena ni da budeš savršena, nego autentična.

Pomjeraj vlastite planine, ruši svoje granice, gradi svoje snove. Na koncu, ono što ostaje i jesi TI.

Napisano za amazonke.com

Marija Lombarović

Ne daj se sivilu i lošim ljudima, moja Ines!

Moj svijet oduvijek je bio obojen najljepšim bojama. U njemu su se ispreplitale najnježnije nijanse ružičaste, nebesko plave, narančaste, žute, zelene, bijele… S ponekim veselim točkicama, osmjesima, oblacima. I kad bi bilo tmurno i teško, svoj veseli oblak nosila bih u mislima iznad glave. Ne bih dozvoljavala da mi tmurni i negativni ljudi unište raspoloženje i promjene viđenje svijeta i sadašnjeg trenutka. 

I ne, nisam pretjerano pozitivna, da u svakoj neprilici vidim dugu i jednoroge. Nisam suviše nasrtljiva na one koji ne vjeruju u čuda, niti zamaram ljude svojim stavovima. Samo odlučujem raditi ono što volim, vjerovati u ono u što želim. Smijati se svemu i svačemu, dok svi po nekome pljuju i mrgudaju u tramvaju. 

Novi porazi i nove pobjede

Odlučujem u svemu pronaći barem sitnicu koja mi uljepšava dane. Sitnicu koja me tjera da idem dalje s osmijehom na licu, u nove poraze i pobjede. Da se razumijemo, u poraze ne vjerujem, vjerujem u lekcije koje svi nazivate osobnim porazima. A one definitivno poraz nisu, ako su od vas učinile boljeg čovjeka.

No, moram primijetiti da se nad svijet nadvila siva boja, skupa s oblacima, spustivši svu težinu na ljude. Odjednom, okružena samo nekim mrgudima, počela sam i ja pratiti one negativnije… Dozvoljavati da njihova mrzovoljnost prijeđe i na mene, da uništi ljepotu mojih sitnica. Ovaj grad, ovaj svijet, postao je nekako odveć naporan i tmuran, ujedno i tužan.

Sve je više onih koji doslovno u nevoljama gaze preko drugih, umjesto da im podignu kofer i pomognu stići do odredišta. Sve je više onih koji će na nečiju lijepu riječ i osmijeh odbrusiti s onom ”Jesi li ti normalan/na, makni se od mene.” Sve je više djece koja ne poštuju odrasle, niti im otvaraju vrata, niti im ustupaju mjesta u autobusima. Nije ni do njih, koliko do tih odraslih. Najviše me zapanji i neugodno iznenadi kad vidim osobe u poznim godinama, pune nekulture, drskosti i negative. Oni koji jedva čekaju prosipati zlurade riječi, podbadati i izrugivati se, umjesto da su primjer novim generacijama. 

Oni koji će i na slučajnu nezgodu odreagirati grubo i s psovkama, umjesto staviti se u tuđu kožu i shvatiti da svi griješimo. Tako sam i ja nedavno pratila gđu X. Odvukla joj stvari do stana u kojemu živi sama, skoro pa prikovana za krevet. Ona, baš kao i ja, samo je prolaznik u nečijem životu. Ona, baš kao i ja, ima i dobre i loše dane u životu. Taj dan bio joj je jedan od težih jer se vraćala od liječnika, u tramvaju punom idiota. 

 

Čuda i dobrota

Molila je mlađe i starije da joj pomognu sa stvarima, jedva je stajala na dvije noge i jednom štapu. Tada sam uletjela u tu situaciju, kao čovjek kojem se može dogoditi ista stvar. Napravila sam onoliko koliko sam mogla da je dopratim do stana, iako sam kasnila na posao i posvađala se sa šefom. Vidjela sam da je gospođa vidno tužna i slabašna. Bojala sam se da ne bih na kraju završila s njom na hitnoj, jer je djelovalo kao da joj se život gasi.

Vrativši se taj dan na posao, plakala sam kao kišna godina. U glavi mi je samo bilo da ću to možda u starosti biti ja, možda moj brat, moja majka. Ljudi bi doslovno gazili preko nje da su mogli, jer tko je ona njima, tko sam im ja? Zašto bi se osvrnuli, dignuli pogled, pružili ruku bilo kome u nevolji? Zašto, kad je opće pisano pravilo današnjice: što manje se petljaš, to bolje prođeš. Jer, život je ionako suviše težak i kompliciran.

Iznad svega – čovjek

Ne, milo moje. Nije život ni težak ni kompliciran. Ljudi bez manira i srca su ti koji su od života napravili kolektivnu mizeriju. Oni koji šire zloću ili pak ravnodušno koračaju tlom, ne sluteći da time isto čine nešto loše. Radi takvih, koji su godinama sve brojniji i brojniji, prestajemo vjerovati u čuda i dobrotu.

Treba li nam to u životu? Nije li ljepše brinuti za druge onako kako bi želio da brinu za tebe? Nije li ljepše pomoći ako možeš, ne zato da bi ispao faca, nego jer si iznad svega čovjek. Svjestan si svoje prolaznosti i krhkosti, svjestan si da ćeš možda jednog dana ti biti s druge strane. I misliš, sitnica je to, naći će se već netko tko će im pomoći.

Što ako taj netko nikada ne dođe? Što ako se nitko nikada ne osvrne? Što ako baš ti jednoga dana zapneš u nemilim nevoljama i tugama, a nitko te niti ne pogleda? Kako bi se osjećao/la? Osjećaš li sram što si dozvoljavaš ponašati se kao drugi, što se priklanjaš lošoj masi ljudi, umjesto da istupiš i napraviš nešto? Najlakše je odmahnuti rukom i praviti se kako to nije tvoja stvar. Ne moraš ništa učiniti, ali onda nemoj očekivati od života da bude med i mlijeko, jer nisi ga zaslužio.

Svijet sive boje

Prezirem ljude bez manira. I glasno to izražavam. One koji se ne znaju ispričati kad pogriješe, one koji misle da su bolji od drugih jer imaju poziciju/moć/novac. One koji ne slušaju istinski druge i u svemu traže korist. One koji samo vrijeđaju i kradu tuđe snove misleći da će tako najprije zgrabiti svoje… A najviše prezirem one koji se pretvaraju da su dobrodušni, dok sa strane rade zlo. One kojima lažni osmijeh uvijek stoji na licu, a ruku ne bi pružili ni da umireš, već bi te s istim osmijehom gurnuli s ruba litice. 

Da, nažalost, trenutno živimo u svijetu sive boje, gdje svima fali ljubavi, čovječnosti i ponekad, manira. Ondje gdje će svi kao ovce trčati za poslom i profitom, a manje cijeniti iskrenost, prijatelje i dobra djela. Ondje gdje je normalnije okrenuti glavu. Jer, ako pomogneš onda si isti jadnik kao i onaj kome si pomogao. Jer, što će tebi itko, ti sve možeš sam. 

Ne priznajem i ne želim sebe dijeliti s takvima. Od takvih ću dobiti sijede ili raditi scene nasred ulice. Jer sam unatoč svemu što sam prošla i kako su me tretirali, odlučila biti čovjek. Budi i ti, još nije kasno da digneš glavu i skreneš pogled na one kojima ide manje dobro nego tebi. Udijeli savjet, osmijeh, pruži ruku, napravi uslugu nekome. Bez onoga quid pro quo, bez rezerve i očekivanja. Samo jer osjećaš tuđu nevolju, jer si čovjek.

Ljepše je zajedno

Iako shvaćaš da možeš sam, ljepše je djelovati u zajedništvu. Ljepše je dijeliti sebe s drugima, znati da si nekome izmamio osmijeh na licu, zagrijao srce i vratio vjeru u dobre ljude. Barem na tren, barem samo taj dan. 

I neka su brojniji ti lošiji, neka gutaju svoje ludilo i tuge. Ja ću i dalje vjerovati u one dobre. Jer, dok god ima njih, ima i svjetlosti. Dok god ima trunka nade ta svjetlost će se svijetom širiti i vatra polagano tinjati kako bi nas ugrijala. Dok god ima onih kojima je stalo, ostali će biti nebitni.

I zato, ne daj se sivilu, moja ti! Pokaži raskošno sve svoje boje, pokaži da unatoč svemu imaš srca. I dovoljno volje pokretati svijet na bolje.

 

Napisano za štitnjača.hr

Ne vjeruj svemu što čuješ i što vidiš, čak i sol izgleda kao šećer..

Učio me život, svaka kovanica ima dvije strane. Poput njih, i mi imamo svoje dvije strane. Onu, koju prikazujemo drugima i onu koju skrivamo od drugih.

Postoje mnogi ljudi, koji su isključivo fokusirani na to da se prezentiraju u najboljem ruhu, ne mareći da to što prezentiraju zaista bude hvale vrijedno, kvalitetno. Oni su tu, tek da bi bili tu, da bi se prikazivali drugima bez obzira na to što ne njeguju sebe. Kod njih, bitnija je kvantiteta, već kvaliteta. Bitnije je svaki dan viriti iza ugla, bez sadržaja i neke posebne priče u koju bi nas uvukli.

Postoje i oni rijetki, koji zaista posjeduju i kvalitetu i kvantitetu u svemu što čine.

Oni koji rado otkrivaju i dijele sebe, lišeni ikakve površnosti, zadiru duboko u srž svih problema, kako bi nama pomogli i prezentirali one ljepše strane života. Oni su tu da bi nas učili kako djelovati iz višeg JA. Kako naučiti balansirati između onoga što želimo prikazati drugima i onoga što skrivamo od njih.

Ne treba pokazati svijetu baš sve, znaš. Ne treba nitko imati ključeve od tvojih tajnih odaja. Ali, ne trebaš se ni skrivati kao zmija noge, fokusirati se samo na vanjštinu, misleći da ćeš pobrati aplauze.

Odavno sam prestala vjerovati svemu što vidim i što čujem od drugih. Jer, život me je naučio da nije zlato sve što sja. Da bih ponekad u naizgled jednoličnim ljudima pronašla sav svemir. Da bi mi oni pokazali svu svjetlost zvijezda, ljubav, toplinu i smijeh. Dok oni, koji prividno sjaje u sebi su znali nositi samo hladnu prazninu i jad. Nemoć da se poistovjete s onim što kao predstavljaju, da zavaraju sami sebe da su ono što svijet misli da jesu.

Ono što radimo i ono što mislimo, mora postati jedno.

Ili barem moramo pronaći točke gdje se to isto dodiruje i stapa s vremena na vrijeme. Moramo naučiti balansirati ondje, na toj granici između, jer tek tad stvorit ćemo dvije strane kompletno povezane. Ne idu jedna bez druge, znaš. Svatko od nas je bio u situaciji gdje je skrivao sebe, ili se pak previše i bez razloga uzdizao. I to je ok ponekad, ali samo ponekad.

No, gledati na svijet takvim očima nije dobro. Jer nismo mi ni crni ni bijeli, svi smo nešto između. I u svakome danu izmijenimo sto raspoloženja, emocija, nijansi.

Nekome sam bila anđeo, nekome istim riječima i djelima vrag. Nekome sam bila netko tko je nedovoljno zanimljiv ili autentičan. Nekome sam bila previše, jer me svugdje ima, jer se u svemu učim izraziti.

Zašto bi onda samo slijepo vjerovao onome što vidiš i čuješ?

Lakše je, je li tako? Lakše je upirati prstom u ljude ili događaje, ne čitajući između redaka, ne tražeći istinu. Onu istinu koja je većinom tamo negdje između onoga što mislimo da je, i onoga što ne želimo da jest.

Čak i sol izgleda kao šećer, znaš li? Čak i najljepša melodija može u nekome izazvati najgore emocije.. Balansiramo kroz život, odbijamo se od jedne krajnosti do druge. A trebalo bi tek biti negdje na sredini, između jave i sna. I svjesni i nesvjesni prolaska vremena, istine i emocija. Trebali bi od oba svijeta uzimati samo ono najbolje, kako bismo kreirali nešto svoje.

Neka ti ljudi pokazuju sebe kroz djela, ne kroz riječi. Neka te dobiju na desetu, obore svojim karakterom i istinom, jer ono što je na prvu, rijetko kad izađe kao takvo.

I ne strahuj priznati sebi da si ponekad i dobar i loš, ne strahuj izraziti se.

Napisano za amazonke.com